''Deathinty'' je drugi album ove progresivne rock atrakcije iz Marylanda i vec na prvo slusanje jasno je da se radi o albumu u koji je ulozeno puno truda i vremena. Odin's Court bi neupucenima moglo zvucati kao ime metal benda koji svira nekakvu skandinavsku inacicu folk/pagan metala, međutim radi se o necemu potpuno drugacijem. Bend je 2001. formirao Matt Brookins, koji je zaduzen za vokal, gitaru i mandolinu, te se nakon kraceg pronalazenja u zvuku posvecuju potpunoj progresivi, a album neobicnog imena, ''Deathanity'', je krajnji rezultat ideje koju je Matt Brookins uz pomoc ostalih clanova benda pretocio u 12 konceptualnih pjesama.

Zamislite Pink Floyd u kombinaciji sa Evergreyom i biti ce vam malo jasnije kako Odin's Court zvuce. No, u svakoj pjesmi je ukomponirano toliko razlicitih glazbenih elemenata da prilikom slusanja albuma u najmanju ruku ostanete iznenađeni tom nesvakidasnjom kombinacijom. Uz standardne gitaristicke varijacije i ritmicke promjene karakteristicne za progressive metal, ovdje imamo ambijentalne dijelove upotpunjene govornim sampleovima tako da to sve skupa zvuci dosta opustajuce i atmosfericno, a tu mirnocu znaju prekinuti energicne progresivne solaze. Saksofon i akusticne dionice u nekim dijelovima povedu pjesmu u laganom jazz/soul smjeru, pa na trenutke imamo osjecaj kao da slusamo neku bossa nova skladbu. Uz to, povremeni zenski vokali Suzzane Warner razbit ce monotoniju muskih vokala i pretezno instrumentalnih dijelova pjesama, a zanimljivo je i da na albumu gostuju pjevac Evergreya Tom Englund (na stvari ''Mammonific'') i Tony Kakko iz Sonate Arctice na pjesmi ''Crownet''. Od zanimljivijih stvari spomenut cu i obradu Beethovenove ''Ode Radosti'', koja zvuci kao da je obrađena za potrebe neke video igrice.

Ako ocekujte nesto nabrijano sa puno vristecih solaza i groovy ritmova, slobodno odbacite takva ocekivanja, jer se pretezito radi o pjesmama kojima je prozet sanjivi ugođaj, tako da se prilikom slusanja albuma osjeti atmosfera otvorenih prostora i lako mozete zamisliti slike prirode, suma, rijeka i nadrealnih krajolika. Tematski, album se bavi prirodom i covjekovim iskoristavanjem planeta, te je za potrebe ovog albuma Matt Brookins izmislio rijeci koje odudaraju od standardnog jezika i podsjecaju na tolkienovsko izmisljanje vlastitog jezika i svijeta. Palac gore za to.

Strukture pjesma su dosta komplicirane i ekipa u bendu pokazuje zavidne kompozitorske vjestine. Međutim, to ide toliko daleko da Odin's Court pretjeruju u nagomilavanju razlicitih klavijaturistickih dionica, instrumenata i promjena u tempu, pa sve to zvuci prenabacano i krajnji rezultat je zamor kod slusatelja. Ljubiteljima ambijentalnijih progresivnih rock uradaka ce ovo vjerovatno biti genijalno, dok ce onima koji ocekuju cvrsci sound i konkretniji ucinak biti dosadno. U svakom slucaju isplati se barem upustiti u avanturu slusanja ovog albuma, jer se svakako radi o jedinstvenom dijelu.