Recenzija sa zakasnjenjem br.2. Old Man's Child. "In defiance of existence" odavno je najavljivan kao zadnji album ove vecinom jednoclane postave. Razlog prestanka rada benda je koncentracija Galder-a (nekad pod pseudonimom Grusom) na daleko veci bend Dimmu Borgir ciji je gitarist vec neko vrijeme. Samo za ovaj album u goste je pozvao Dimmu bubnjara Nick-a Barker-a cime pokazuje svoju tendenciju rada sa odlicnim bubnjarima (podsjetite se Tjodalva ili, jos bolje, Gene Hoglan-a s kojima je otpicio prijasnje albume), dok je drugi gitarist Jardar uvijek tu negdje. Old Man's Child je, gledajuci sa glazbene strane, kroz svojih 5 albuma prosao kroz dvije faze djelovanja: prvi albumi predstavljali su bend koji se je, u svojoj osnovi, smatrao black metal postavom (te su time oznacili svoj image) dok je glazbeno dosta koketirao sa miksom black i thrash metala. Cetvrtim izdanjem "Revelations 666" Glader mijenja svoj izrazaj u nekakav black metal sa velikim (cesto dominantnim) naglaskom na klavijature sto dosta podsjeca na Dimmu Borgir.

Ovaj oprostajni album ne izlazi previse iz standarda koje je momcina postavio prijasnjim albumom. Mogli bi reci da je ovo blazi oblik simfonijskog black metala. Rijec 'blazi' vrijedi i za pridjeve simfonijski (oslanjanje na, standardno, sint i klavijature) i black (jer se u glazbi osjeca utjecaj i ostalih metal zanrova, te ne ide onako 'tvrdolinijski' u bit kao sto to idu ekstremnjiji bljekeri). Te odrednice cine ovaj album slusljivim i za ostale zainteresirane skupine koje inace ne mogu uopce poceti sa black metalom.

Galdar, kao gitarist i glavni teksto- i pjesmopisac u ovoj postavi, svoju glazbu dozivljava kao mjesavinu blek/tres riffova, akusticnih gitara, klavira, sintisajzera, poneke melodije te svoga nezamjenjivog ali ipak bezlicnog vokala koji se moze svrstati negdje izmedju visokih black i dubokih death vokala koji nije ekstreman. Njegove pjesme su i ritamskom strukturom razlicite: ovdje nema izrazito brzih i izrazito sporih pjesama - ritam se cesto izmjenjuje tijekom svih poduzih stvari prateci time osnovnu instrumentalnu podlogu bio to cesto upotrebljavani za-Nicka-karakteristicni blastbeat, solidan klavir u refrenu (Felonies of the christian art), poneki akusticni prolaz (Black seeds on virgin soil) ili vrlo dobro poslagani riffove (koji stvar Sacrifice of vengeance cine najboljom na albumu). Unatoc neospornoj cinjenici da Galder svoj posao obavlja na vrlo solidnoj razini, Old Man's Child do sada nije uspio ostaviti neki dublji trag u extreme metal povijesti. A to je i logicno uzimajuci u obzir to da je Old Man's Child uvijek solidno reproducirao ono sto je netko vec prije rekao ili napisao. Slusajuci ovaj album imam feeling da slusam prije upotrijebljene segmente poslagane na drugaciji nacin umotane u celofan samo drugacije boje. Poklon ostaje isti. Primjer, pocetak stvari Soul receiver koja pocinje klavijaturama gotovo identicnim onima upotrebljavanim na "Enthrone darkness triumphant".

Nabavkom ovog albuma necete puno fulati ako ste ljubitelj gore spomenutih glazbenih elemenata, ali nekakvo remek-djelo nemojte ocekivati. Takodjer, izgleda da prica o zadnjem albumu albumu sa pocetka recenzije ne stoji jer ubrzo izlazi posebno 5-vinyl izdanje "The historical plague" sa svim do sada izdanim Old Man's Child albumima. Solidno, ali nista vise od toga.