Kraj ljetnog i pocetak jesenskog razdoblja nekolicina ako ne i vecina metal fanova ce pamtiti po impresivnom broju metal koncerata kao i naravno broju novih izdanja razno raznih metal albuma i DVD-a. Medju jednima od tih izdanja svoje mjesto na policama CD shopova nasao je i Opethov novi album Ghost Reveries. Prisjetimo se... od izdavanja njihovih, kako ih ja volim zvati, albuma blizanaca Deliverance i Damnation proslo je pune dvije godine i jednostavno se od benda Opeth ocekivalo da u nekom odredjenom periodu svojeg stvaralastva iznesu na svijetlo dana jos jedan svoj novi uradak. I to ne bilo kakav uradak, vec uradak kakav ce biti potpuno drugaciji od drugih, sa vise ekeperimentiranja i sa jos vecim pomicanjem granica glazbe unutar koje Opeth stvara usudio bi se reci najbolji metal u svom zanru, ali i sire. Na neki nacin opsjednuti sa misticnim i tamnim stranama ljudskog postojanja, i ovaj put nas u nazivu albuma ocekuje zanimljiv spoj rijeci - Ghost Reveries. Vec kod samog uocavanja covera albuma i njegovog imena, za ocekivati je da nam se na ovom albumu nudi jos veci nivo samog Opethovog glazbenog opusa.

Album je podjeljen kroz (klasicno) 8 pjesama kod kojima trajanje prelazi i preko 10 minuta i koje naravno prste na sve strane sa odlicnim dionicama odsviranim na svakom od instrumenata koje je Opeth koristio na ovom albumu. Novosti koje Opeth dovodi sa ovim album su itekako zanimljive, prvo i osnovno valja napomenuti da je Opethovu dosad cetveroclanu postavu upotpunio jos jedan clan klavijaturist Per Wiberg kojeg se moglo cuti na Opethovom DVD-u Lamentations izdanom 2003. godine. Takodjer doslo je do promjena diskografske kuce. Prebacivanje sa Music For Natons na Roadrunner Records moze im samo koristiti. U svemu tome nije mi samo jasno zasto su mjenjali svog dosadasnjeg producenta Stevena Wilsona, no vjerovatno postoji neki odredjeni razlog.

Kao sta sam i prije rekao album na sve strane prsti sa melodijama, odlicnim riffovima, neocekivanim promjenama tempa u pjesmama, odlicnim akusticnim gitaristickim dionicama i do sada najboljim Mikealovim vokalima. Slijed pjesama na albumu je dobro poslozen sto se najbolje uocava pozornijim slusanjem albuma, koje se ocituje na prijelazima sa zesce na laganiju stvar, ali i na prelascima sa eksperimentalnih stvari na one klasicnijeg tipa. Na samom pocetku albuma na pjesmi Ghost Of Perdition ocekuje nas lagana melodija na akusticnoj gitari koja se nakon nekoliko sekundi prelazi u zestoku Opeth pjesmu koju karakteriziraju odlicne dionice na gitari odsvirane prvenstveno od strane samo Mikeala, u ciju kasniju realizaciju priskace i drugi gitarist Peter sa svojim prepoznatljivim gitaristickim prijelazima. Dosta kompleksnu izvedbu jos bolje upotpunjuju ne samo grubi vec i lijepi clean Mikealovi vokali koji su uglavnom uvijek u sklopu nekih akusticnih dionica pjesme i albuma. Nakon uvodne stvari dosta klasicnog tipa slijedi The Baying Of The Hounds, stvar u kojoj se uocava Opethovo prosirivanje granica svog zanra. U pocetku stvar pocinje dosta zestoko, dok se kasnije; nakon nekoliko minuta, razvija u pravu glazbenu umjetnost koju krasi Opethova metal glazba i u kojoj svaka instrumentalna i vokalna dionica dolazi najbolje do svog izrazaja. Po mom skromnom misljenju jedna od bojih ako ne i najboljih stvari na albumu krije se pod tim brojem - 2. Sljedeca pjesma Beyond The Mire koristi slicnu glazbenu sablonu kao i prethodna no nije mi se bas tolikoj mjeri svidjela. Od ostalih stvari koje je vrijedno izdvojiti i spomenuti su odlicna akusticna i lagana Atonement koju krase odlicne melodije (pomalo istocnjacke) na gitari kao i prekrasna lagana solo dionica odsvirana na klavijaturama. Navedena pjesma je daleko jedna od najboljih Opethovih pjesama uz koju se mozete savrseno opustiti. Takodjer, medju ostalim stvarima vrijednih vase paznje svakako bi jos izdvojio i odlicnu progresivnu i kompleksnu pjesmu Reverie/Harlequin Forest koja ujedno traje i najdulje od svih stvari na albumu i u kojoj su sviracke sposobnosti Opethova dovedene na svoj maksimum.

Bubnjarske dionice na albumu koje nam je servirao odlican bubnjar Martin Lopez i na kojima se izmjenjuju brzi i spori ritmovi kao i fantasticni prijelazi, traze od vas da ih pozornije poslusate jer bubnjar ovakvog kalibra svakako pridonosi raznovrsnosti pjesama.

Kad zavrsite sa slusanjem albuma imate osjecaj kao da ste se stvarno probudili iz prelijepog sna, sna kojeg su sacinjavale prekrasne melodije, riffovi, prijelazi i solo dionice... I to bas onakve melodije kakve su potrebne da se osjecate ispunjeno i uz kakve ce ponovno sanjarenje uz ovaj album biti jos ljepse i neponovljivije. Jednostavno, jedan ovakav bend kao sta je Opeth prava je rijetkost na metal sceni i ovo sto mozete cuti na ovom album je nesto sto se ne cuje svaki dan. Ovo je jedno od remek-djela koje metal pruza u svom najboljem ruhu. Svakako album vrijedan vase pozornosti i nabavke, i album koji ce zasigurno biti jedan od 10 najboljih metal albuma izdanih u 2005. godini.