Overkill je prvi, najkonstantniji i najbolji thrash metal bend svih vremena. Dobro, sad kad smo to rijesili na pocetku, oni od vas koji su ostali citati ovu recenziju, a ne ugasili kompjuter u gadjenju na moju pristranost - pokusat cu biti barem donekle objektivan kad je rijec o ReliXIV-u, njihovom novom studijskom albumu - cetrnaestom po redu.

Dakle, najobjektivnije govoreci, album je odlican. Nije najbolji Overkill dosad (tesko da ce ista nadmasiti legendarni trolist Years of Decay / Horrorscope / W.F.O.), ali nije ni najgori (odnosno najmanje genijalan, a tu titulu dajem albumu Necroshine). D.D. Verni (zaduzen za riffove) i Bobby Blitz (zaduzen za tekstove) su ponovo, u maniri starih rutinera, pripremili deset pjesama i pedeset minuta thrasha sa solidnom dozom groovea kojom ce fanovi biti vise nego zadovoljni. Ono sto se istice jest jedan ''old-school'' sound koji su zeljeli postici i zbog cega je bend album isproducirao sam. Iskreno, mislim da je produkcijski album otisao korak unazad u odnosu na prethodnika Killbox 13 koji je imao mesnatiji zvuk i razorniji miks.

Sto se pjesama tice, meni je apsolutni favorit otvarajuca Within Your Eyes sa sporim ''build-up'' dijelom i vrlo definiranim riffovima. Nema sumnje da ce ova pjesma predstavljati savrsen uvod na nastupima uzivo (gdje bi mogla zamijeniti jednako genijalan Necroshine). Sljedeci broj koji valja izdvojiti je A Pound of Flesh, thrasher koji jednostavno gori! Najbrza i najzesca pjesma na albumu, fantazija. Treci apsolutni osvajac je zavrsna Old School, jedan vrlo unikatna iznimka ovog albuma i opcenito Overkillove karijere, jer se radi o stvari snaznog punk utjecaja. Ustvari, ova pjesma najvise podsjeca na navijacko-alkoholizirajuce pjesmice i zbog toga je vrlo simpaticna i zarazna. Pjesma koja je pretrpila najvece kritike je Bats in the Belfry koja je po ocjeni mnogih premoderna ili ne true thrash ili ne znam sta. Mislim da takve kritike nemaju prevelikog smisla, jer je Overkill odavno u svoj stil unio dobre elemente groovea, a povremeni segment u stilu Machine Heada nije nista strasno, tim vise sto je dobar!