Cinjenica da 'Scarsick' ulazi u uho vec prvim slusanjem je blago zastrasujuca. To da se u refrenima i instrumentalnim minijaturama moze u potpunosti uzivati vrlo brzo ovdje ne predstavlja plus. Ili? Ovo je Pain of Salvation, dovraga. Prije tri godina ista ova postava izdala je ogromni album 'BE'. Sama pomisao da trebam ubaciti album u CD player i pokusati dokuciti sto je bend htio glazbeno i, jos gore, tekstualno predstaviti je stavljala kamen u zeludac. Ali kad se album jednom otvori, nepregledni trenuci uzivanja u doticnom glazbenom opusu su doslovno neograniceni. Tako to i ide sa progresivnim albumima. They take time. Ali dovraga, 'Scarsick' valja na prvo slusanje!! Pjesme se redaju u svoj svojoj pristupacnosti, brzo dokucivoj strukturi i gotovo zaraznim refrenima. Mislim da je PoS jedan od rijetkih bendova kod kojih se na ove karakteristike negativno gleda. Upravo zbog one stare - kako uslo tako izaslo.

Nesto slicno se i dogodilo. Nije da je album izgubio na kvaliteti, nije da je pao u ocima. Jednostavno nije izazovan. Kad se pohvataju svi (ne-bas-prezahtjevni) glazbeni konci, kad euforija lijepih refrena splasne i kad odredjene pjesme pocnu ici na k, vrijeme je da se album postavi postrani. Prebrzo u ovom slucaju. Album se predao prelako. Ili smo u ocekivanju novog na-prvi-pogled nesavladivog albuma postavili prevelika ocekivanja ili je mastermind Gildenlow htio upravo nesto ovako. Samo se nadam da nije izgubio crtu kompleksmog songwritinga.

Dobro, ovaj uvod zvuci pre-fatalisticki. Istina je puno svjetlija. Nakon glazbenog eksperimentiranja na spomenutom 'BE' albumu, 'Scarsick' je, u osnovi, povratak standardnom PoS zvuku, iako glazbenih iznenadjenja i ovdje ima masetinu. Ono sto je uvijek bio plus ovog benda je fakt da se glazba i tekstovi ne mogu sagledavati razdvojeno. 'Scarsick' nije iznimka. Spomenuta stilska iznenadjenja usko su povezana i lakse se shvacaju (i sto je jos vaznije, lakse se prihvacaju) ako se dokuci tekstualni koncept. Tekstualno gledano, Gildenlow na ovom albumu ne kroci najsigurnijim karijernim stazama. Ali ovaj bend nije nikada glazbeno/tekstualno podilazio masama da bi bio sire prihvacen i u tome lezi dio njihove popularnosti. Zvuci kontradiktorno, ali je istinito. U svakome slucaju, Gildenlowu se zamjerila Amerika. I to opako. Cijeli album je sarkasticno pljuvanje po americkom nacinu zivota. Nije toliko usmjeren na vanjskopoliticke odnose tj. na medjunarodno-policijska kvazi mirotvorna djelovanja SAD-a, koliko na americko poimanje egzistencije, odredjivanje zivotnih prioriteta, plitkost i emocionalnu nedozrelost. Ovo definitivno nije mjesto razglabanja tocnosti ovih stajalista i o tome nece biti rijec ovdje jer tko zna gdje bi zaglibili. Anyway, bend upotrebljava glazbeno oruzje Amerikanaca da bi tekstualna poruka ispala jos sarkasticnija. Sto to znaci? Funk, plesni rock, nu-metal i prilagodjena disco glazba na par mjesta su tako dominanto poslagani da se jednostavno dolazi do zakljuèka da se ovdje ne radi o glazbenom razvoju benda nego o iskoristavanju 'njihova' oruzja da bi poruka bila sto jasnije prenesena. Toliko o tome.

Glazbeni sadrzaj smo vec dodirnuli. Ovo je standardni prog/rock PoS zvuk u kojem se progerija ne manifestira toliko kroz tehnicki aspekt glazbe koliko kroz forward-thinking ideje, promsiljeno strukturiranje i cesto duboko emocionalnu atmosferu. Dakle puno akustike, klavijatura, ali i zescih rifova i pokoji poliritmicni ritam. Ono sto je oduvijek krasilo ovaj bend bila je neovisnot o tiskanju velikog broja nota u mali glazbeni prostor - dozivljaj i atmosfera su ono sto je vazno - naravno, dozivljeno kroz kompleksne strukture, prolaze koji se uocavaju tek nakon mnogo slusanja kada i slijedi onaj pozeljni moment of clarity. Dobro. Kao sto je receno, 'Scarsick' podbacuje u slozenijim strukturama i vise se oslanja na brzo savladive pjesme u kojima dominiraju vokali/refreni. Ne zelim reci da je album glazbeno gledano za baciti, ali spektakularnih instrumentalnih trenutaka nema. Osim spomenutih iznenadjenja do kojih upravo dolazimo. Pjesma 'Spitfall' sa svojim skoro-repanjem (sto je postalo zastitni znak pjevaca jos davnih dana), isprekidanim riffom potpomognutim vrlo jednostavnim cetiri-tonskim klavijautrnim prolazima zvuci (namjerno) nu-metalski. Kada uleti odlicni osjecajni refren, slusatelj se, kao i mnogo puta prije, pokusa emocionalno povezati s pjesmom, ali ovdje to jednostavno ne ide kada se shvati o cemu se tu, zapravo, pjeva. Stvar 'America' je vrhunska plesna rock stvar s odlicnim naglasenim bas-dionicama i izrazenim osjecajem za ritam. I vrhunac dolazi u obliku poduze 'Disco Queen' - dobro, glazbeno gledano nije doslovna disco glazba, ali opet ritam, klavijaturni efekti i posebno visoki nacin pjevanja jasno ukazuje o cemu se radi ovdje. Naravno da nikada necu otici tako daleko i osuditi ovakve glazbene ludorije jer uzimam u obzir da se bilo koji fan PoS-a naviknuo na eksperimente. Ako vam ne odgovara, onda ne znam zasto ovo citate. U svakom slucaju, kad se bend primi neke ideje, pa makar one bile daleko od standarde progresive kao sto je to slucaj ovdje, rezultat je uvijek vrhunski. Isto vrijedi za spomenute pjesme koje su, po meni, glazbeni vrhunac albuma.

Ostale stvari su uglavnom zasnovane na klasicnom PoS zvuku. 'Idiocracy' se istice po gradiranom refrenu koji uzima maha kako pjesma prolazi, te 'Kingdom of Loss' i 'Cribcaged' koje su dosta zasnovane na akustici, ali nikada nisu izrazito baladicne. Potpuno su podbacile 'Mrs. Modern Mother Mary' i 'Flame to the Moth'. Ne pitajte zasto. Sto se tice izvodne desetominutne 'Enter Rain', ista je na granici. Na granici da plavo-obojanom atmosferom bude jedan od hitova ili ucestalim ponavljanjem prejednostavnog refrena jedna od losijih na albumu. It's your choice.

Eto. Album u svakom slucaju nije podbacio. Ekipa predvodjena vokalom/gitaristom Daniel-om Gildenlow-om je preiskusna i jos uvijek puna odlicnog muziciranja i ideja da bi razocarala rastucu bazu fanova. Ipak, smatram da ovaj album nije na dovoljno izazovnoj razini kao njihovi prijasnji album. Album je izrazito slusljiv i tecan sto u ovom slucaju, za vecinu barem, nisu najbolji poeni. Takodjer tekstualna tematika jednostavno ne dopusta emocionalno sazivljavanje s pjesmama, koliko god to one glazbom i izvrsnim vokalima inicirale. A to je vrlo vazan aspekt Pain of Salvationa. U svakom slucaju, ne propustite ovaj album.