Ova četvorka iz Slatine se unatoč samozatajnosti i relativno marginaliziranom statusu na domaćoj metal sceni može svrstati uz jedan od najdugovječnijih bendova čije egzistiranje vuče korijene od sredine devedesetih. No, tek u 2001. godini izdaju svoj prvi demo nakon kojeg slijede još dva hvaljena demo uratka i jedan samoizdani album ''All inVain'' (2006). Panonski Sindrom su se stilski uvijek kretali unutar granica modernog thrash metala sa primjetnim hardcore senzibilitetom, a kako ćete saznati iz ostatka ove recenzije - te granice na ''Ambivalence'' su gurnute još malo dalje.

''Ambivalence'' nam donosi šest novih stvari (ako ćemo ubrojiti i kratku instrumentalnu bonus stvar) i već nakon prvog slušanja je sasvim očito da su izdigli svoj zvuk na jedan novi nivo. Radi se mahom o tehnički zahtjevnijim stvarima, čije trajanje se uglavnom kreće oko sedam minuta, a mislim da to samo po sebi dovoljno govori o glazbenom napretku ovog benda. Vidljiv je utjecaj izvođača kao što su Meshuggah, Hacride, Textures i slični, no izbjegnuto je uvlačenje u šablonu često zacrtanu kod takvog tipa metala.

Panonski Sindrom uspješno spajaju svoj već definirani sirovi thrashcore zvuk sa finim progresivnim notama, a neke od glavnih okosnica novog materijala su poliritmične strukture pjesama, neočekivani prijelazi i nepredvidljive promjene tempa. Trud koji je uložen u pisanje pjesama praktički iskače iz svake dionice na albumu, a slojevitost i raznovrsnost zvuka unutar svake stvari jednostavno morate cijeniti ako imalo volite složeniji moderni metal. Teški, masni zvuk gitara se nakon kakofonične koljaže pretače u melodičnu progersku varijantu, da bi sve na kraju stopilo sa über-divljim moshpit dijelom.

Cijelu esenciju ovog demo-a najbolje predstavlja 11-minutna ''Non-existing (so called) Life'', za koju moram reći da je jedna od najzanimljivijih stvari koju sam čuo od nekog domaćeg benda u zadnje vrijeme i koju bi se bez problema moglo podijeliti na tri zasebne stvari. Emulzija bendova kao što su Meshuggah, The Haunted i Dream Theater ovdje funkcionira u najboljem obliku, a sve to bez copy/pasteanja navedenih izvođača. Cijelu stvar dodatno začinjuje epični klavijaturistički dio koji pjesmu kulirajuće privodi kraju.

Ono što još podiže cijelokupni dojam je odlična produkcija i kvaliteta zvuka na ovom demo-u. Svi instrumenti su distinktivno jasni i precizno se čuju, pogotovo moćan i prepoznatljiv zvuk bas gitare, koji bi istaknuo kao jednu od boljih karika Panonskog Sindroma, zajedno sa grubim vokalom Igorom Brkića, čiji se izričaj nije promjenio i koji u punom energičnom rasponu upotpunjuje dinamičnost ovog materijala.

Intenzitet i energija definirani kroz ranije demo uratke kao što su ''Blind'' i ''Unstable'', još uvijek su prisutni i ovdje se radi o zaista teškom metalu, no koji je dodatno obojan progresivnim riffovima i nestereotipnim glazbenim konstrukcijama. Uz novi album E.N.D.-a, novi USUD, splićane Essence, pa čak i nešto ekstremniju Aviculariu - ovim uratkom Panonski Sindrom pretendiraju na razvijanje žanra tehničkog metala unutar granica Hrvatske, a radi se o tipu metala koji nikada nije bio kod nas (dovoljno) zastupljen.

Može se slobodno reći da je ''Ambivalence'' konačno ono što su Panonski Sindrom trebali da ih lansira u sferu prepoznatljivijih bendova i potencijalno zanimljivih nekim labelima i raznim promoterima. Moje je skromno mišljenje da su oni oduvijek bili ozbiljno podcijenjen bend od strane domaće publike, no možda bi uz malo bolju promociju i angažiranje uspjeli nadići status regionalnog benda. Zahvaljujući ovom odličnom materijalu to i ne bi trebalo biti tako teško.