Svakako nam je drago kada nas jedan bend nakon vise od deset izdanih albuma razveseli sa jos kojim svjezim studijskim izdanjem. No sto ako taj novi album kao i nekolicina njegovih predhodnika nisu pravim fanovima pruzili onaj jednak uzitak u slusanju i uzivanju u njihovoj glazbi kao u pocetku. Onda se dogadja ono sto se zove razvodnjavanje benda, i pravih fanova koji ih prate u pocetku ostaje sve manje, a novih fanova benda dolazi sve vise. Takav je slucaj i sa bendom Paradise Lost. Na zadnja 3 albuma, tocnije na albumu Host iz 1999. godine bend je polako izlazio iz svoje mracne gothic/doom atmosfere i poceo se okretati ka blazem obliku melodicnog dooma koji se lako pamti i odmah ulazi u uho od strane novih fanova koji traze nesto lakopamtljivo za slusanje.

Na pocetku karijere Paradise Lost je bio jedan od utemeljitelja britanske ali i opcenito metalne doom/gothic scene, te ce vecina starijih fanova ovaj album nabaviti ili makar poslusati ne bi li otkrili sta su nam Paradise Lost ovaj put servirali. Bitno je takodjer navesti i to da se postava benda izmjenila u tome sta su Paradise Lost promijenili tri bubnjara, te tako na ovome izdanju imamo prilike cuti novog clana postave Jeffa Singera koji takodjer svira u poznatom britanskom heavy metal bendu Blaze.

Kada sam dobio ovaj album Paradise Losta u ruke nisam ocekivao nista posebno od njega. S obzirom da sam okrenuo ledja bendu kada je izasao album Host, i kasnije izdani albumi Believe In Nothing i Symbol Of Life, pretpostvljao sam da ce i ovaj album biti slican ako ne i isti kao i njegovi blizi prethodnici. Premda su nastojali da se vrate na svoju metal stranu nakon eksperimentiranja sa albumom Host nisu potpuno uspjeli te iz toga izlazi ovaj uradak. Nakon samog pogleda na naslov albuma primjetio sam da se pokusavaju vratiti na staro, tj. na dane kada su svirali pravi gothic/doom metal. I to je donekle istina jer nakon preslusavanja albuma uocio sam slicnosti koje su me posjetile na njihov album Draconian Times. No, nemojte se zavaravati, to su samo mali detalji koji su ubaceni ne bi li potaknuli slustatelja da album poslusa jos kojiput. Dakle, kao i sto smo vec imali prilike cuti, opet imamo u prvom planu kristalno cisti zid gitara koji prate melankoniju kojom bend obiluje. Melodije na gitari su lijepo sastavljene te uz pomoc malih elektronskih efekata dobivaju skladnost zvuka i uz cistu i jasnu produkciju ovaj album je veoma lijep za slusanje. Mogao bi cak i reci da zvuk lead gitare na nekoliko mjesta zvuci srcedrapajuce sto sa jedva zamjetnim primjesama pop zvuka cini glazbu jako dostupnom sirom krugu ljudi. Pjevac Nick Holmes je ovaj put svoje glasovne sposobnosti doveo na jos vecu razinu nego je imao na albumu Symbol Of Life. Njegovi clean vokali su jako lijepo izmiksani i ubaceni u samu glazbu.

Od ponudjenih 12 pjesama nijedna nije posebna po nekom svom djelu ili kao sama po sebi. Koristena formula za pisanje pjesama je gotovo pa slicna kao i na prijasnjim izdanjima, znaci sadrzi lako pamtljive refrene, jednostavne melodije na gitari, konstantan rad bubnjeva koji ne koriste duplu bas pedalu ni neki brzi ritam. Da ne bi sve zvucalo suhoparno dodani su jos sitni, na nekim djelovima jedva zamjetni glazbeni elementi u obliku zvuka klavira i klavijatura.

Na specijalnom izdanju albuma imamo prilike cuti i klasicne verzije pjesama Don't Belong i Over The Madness, no iako nisam imao prilike ugrabiti takvo izdanje albuma, mogu vam sa sigurnoscu potvrditi da se radi o vise nego odlicnim izvedbama spomenutih pjesama.