U pravom preciznom njemackom stilu Primal Fear svakih godinu-dvije snimi i izda novi album. Vjerujem da to stvarno nije tesko iskusnim rutinerima kao sto su oni i odmah na pocetku moram reci da ce fanovi benda vrlo dobro prihvatiti i ovaj album.

Medjutim, rutina nije nuzno uvijek i dobra stvar, jer moze preci u stancanje pjesama bez puno ''duse'' i smisla. Moje misljenje je kako ovaj drugi slucaj je ipak blizi istini u slucaju Primal Feara. No nije to problem samo Devil's Grounda, njihovog najnovijeg uratka, vec njihove citave karijere. Vec i prije osnutka benda u kasnim '90-ima svi clanovi su imali plodne i duge karijere u metalu (Ralf Scheepers u Gamma Rayu, Mat Sinner u Sinneru da spomenem samo dva ''glavna'' clana) pa im jednostavno fali ta ''iskrica'' koju imaju mladi bendovi zeljni svirke i probitka na metal scenu.

No, da prijedjemo na sam album… Devil's Ground je 11 pjesama i 56 minuta klasicnog metala s primjesama powera i ponesto speeda. Zvuk Primal Feara mnogi usporedjuju sa Judas Priestom odnosno njihovim legendarnim albumom Painkiller medjutim ta usporedba po meni nikako ne stoji, jer niti stilski niti kvalitativno Fearovi albumi nisu ni blizu Painkillera. Cinjenica da danas netko svira heavy, a ne power metal ne cini ga automatski novim Judas Priestom, bez obzira na to koliko bi to Ralf Scheepers zelio (navodno je bio jedan od top kandidata za mjesto vokala u Priestu prije nego sto su ovi culi Tim ''Ripper'' Owensa). Scheepers je inace blizu Rob Halfordu samo po izgledu (celava glava, puno tetovaza), jer glas mu nije toliko dobar. Ustvari glas mu jest vrlo dobar ali mislim da ga ne zna koristiti… forsiranje konstantno visokog pjevanja zvuci malo zamorno, a ponekad ga odvede i u falsanje. Takodjer, fali mu ekspresivnosti i emotivnosti (no to bi se dalo reci za cijeli bend kao i polovicu bendova na sceni danas pa necu ulaziti u te teme).

Medjutim osim tih par detalja glede pjevanja, citav album je dobro odsviran i solidno produciran (iako gitare trebaju biti glasnije!). Posebne pohvale idu ''old-school'', ali zestokom soundu gitara i odlicnim bubnjarskim dionicama (koje je na ovom albumu mocno i zestoko odradio Randy Black iz Annihilatora, poslusajte samo skoro-thrash bubnjanje na Soulchaser!). Ima tu i nesto klavijatura ali one su (srecom) u pozadini.

Od pjesama moji favoriti su uvodna himna Metal Is Forever, midtempo stvar Suicide And Mania (odlican refren), brutalna Sea Of Flames (gdje je Scheepers uspio pogoditi sound Halforda na A Touch Of Evil) i nesto ''epicnija'' Wings Of Desire (dobra atmosfera i solo).

Ostale su sve takodjer, u najmanju ruku, slusljive i nema neke pjesme za koju bi se moglo reci da je losa ili trn u oku (osim katastrofalno dosadnog govornog outroa). Sve je to solidno (malo presolidno i presterilno), po sistemu, par brzih, par mid-tempo, par polu-balada. Inace, manje-vise sve pjesme Primal Feara jednostavne su i predvidljive (poslusajte, ili bolje nemojte, samo refren pjesme In Metal koji ide ''In Metal! In Metal!''… stogod!) tako da im snaga lezi u energiji i nekakvom duhu kojeg bi trebale imati da slusatelja natjeraju da stisne saku, benga i pjeva jer to je profil slusatelja koji kupuje njihove albume.

Moje osobno misljenje je da Devil's Ground ima energije gotovo jednako kao i prijasnji albumi ovog benda tako da za njih dvojbe glede vrijednosti ovog albuma nema. Za mene Primal Fear energije niti magije nema. Jednostavno, previse puta sam ovakve riffove, bridgeve i refrene preslusao na albumima starih metal majstora da bi me interesirali u ovakvom izdanju.