Nevjerojatna drama se skoro da opipati u zvuku prve pjesme Empire Falls, zadnjeg, krajnje impresivnog djela Irskog pagan/folk/black metal benda Primordial. 'To The Nameless Dead' je zasigurno glazbeno najzrelije ostvarenje, obiljezeno stremljenim promjenama kojima su se uputili s proslog 'The Gathering Wilderness', mada to i ne mora biti sasvim tocno jer vjernih i zaslijepljenih ljubitelja imaju od samih pocetaka djelovanja, od prvog albuma 'Imrama' iz 1995. godine, pa ce kazati da Primordial ustvari uopce nemaju izdavackog loseg trenutka u karijeri. Naime, potpuno tocno.

No, vratimo se na sadrzaj labudjeg pjeva karijere. Vec spomenuta Empire Falls momentalno govori da na albumu slijedi spektakl. I to ne bilo kakav. Iako se liricno kroz sve pjesme prozima tuga i melankolija Irske proslosti, ima tu itekako ponosa i slave. To se najbolje ocituje u prekrasnoj devetominutnoj Odiseji, As Rome Burns. Aranzman pjesme je naprosto nezaboravan, glazbeno uskrsnuce melodija, za ultimativnu ostavstinu najboljeg ikada odsviranog od petorke iz Dublina. Istu glazbenu stigmu zasluzuje i Heathen Tribes. Potpuna egzaltacija osjecaja. Naime, ne samo da se Primordial bave Irskom povijescu vec na svijet oko sebe gledaju puno sirim dijapazonom. O tome bas govori Heathen Tribes - o svoj ljepoti svijeta u kojem zivimo, i sto je bitno, o teznji da ne robujemo okvirima, pa taman oni bili i nacionalni, iako ga se oni u potpunosti ipak ne zele odreci. Ispada, krajnje ispravno. A razlog svi na kraju znamo, a da se izcitati iz zadnjih stihova ove pjesme - svugdje podji, no kuci dodji.   
This is my church, it stands so tall and proud, it has done for all time, it has no walls, yet its vast halls, reach from shore to shore. To whatever shore, you know as your own, we stand as one, we stand alone. We are born, from the same womb, Hewn from the same stone. From the frozen Baltic, I watched sunrise over Athena, walked the battlefields of Flanders, and saw duskfall at Cintra. Beneath the spires of Sofia, fields of crosses at Arnhem, Armenius stood tall in Teuteborg, Senatus Populusque Romanus. To the fjords of Hordaland, shadows of ancient Albion, at the shore of a 1000th lake, Saint Vitus dance in Praha. Yet when to Ireland we Return, I know that I am home at last, and every sun that sets, takes me closer to her Earth.
Strasna je snaga ove pjesme, kako liricno tako i glazbeno. Frontmen i pjevac benda Naihmass Nemtheanga (aka Alan Averill) dozivljava, da se osjetiti, pjevajuci zadnje stihove o povratku na Irsko tlo nakon dugog putovanja starim kontinentom krajnju emotivnu ekstazu i zadovoljstvo, sto povratkom kuci, sto vidjenim ljepotama drugih krajeva te novim stecenim znanjima za unutarnje bogatstvo osobnog bitka. Briljantno.  

Traitors Gate je takodjer pun pogodak, no klimaks ploca dozivljava zadnjom pjesmom, No Nation On This Earth, i ona je iskonska esencija ideje tematskog koncepta albuma. Neka zavrsne rijeci skladbe kazu sve same za sebe. Tell me what Nation on this Earth, is not born of Tragedy?, that has not felt such harsh weapons, wielded by cruelty's desire. Doista, koja nije rodjena na tragediji?