Svedska thrash metal cetvorka "Raise Hell" je definitivno osvjezenje na thrash metal sceni. Navikli smo na europski thrash i bendove kao sto su Destruction, Sodom i Kreator te na riffove mocne, uzvisene americke Bay Area scene. Svaka ima svoje karakteristike i svaka je jednako razorna, jednako nabijena i svaka nas tjera da izgubimo glavu u naguzvanom mosh pitu gdje samo rijetki opstaju. Nazalost istinskog thrasha je tokom godina bilo sve manje i definitvno je bio prestignut ubrzanim razvojem blacka, deatha i uvijek prisutnog powera. Ovim albumom mladi i ambiciozni Svedjani, nakon deatherskog prvijenca sa black momentima "Holy Target", dostizu aposlutno jedan nov, napredniji stadij svog stvaralastva i zakrecu se ka vodama thrasha sa nesto naglasenijom melodioznoscu nego sto smo mozda navikli kod thrasha. Ovaj album je mnogo zreliji, tehnicki kompetentniji i sadrzava sve sto bi jedan thrash ljubitelj pozelio...u kasnijim redovima cete otkriti da zapravo nudi, i vise od toga.

Album otvara pjesma Dance With The Devil, razoran i brz bubnjarski uvod nakon cega ulijece mracna gitara jako agresivnog i napadnog sounda. Primjecujem odmah jako dobru produkciju. Bubanj je vrhunski produciran i svi elementi se cuju kristalno cisto. Gitare su jako napadne i vrte prepoznatljive thrash riffove, tako da tu nema zabune. Vokal je grub, ne toliko u smislu da se krece prema brutalnosti nekog death growlera, prije bih rekao nesto izmedju cleana i growla nadodavsi i to da se vecina rijeci da razaznati i razumijeti. Pjesma Babes govori, heh, probajte pogoditi o cemu? O djevojkama, sexu i pogledu na taj aspekt zivota. Ima upecatljiv i pamtljiv refren te dobar gitarski ritam. Ovdje zamijecujem prevladavanje jednog mid paced, srednje brzog thrash ritma sto je sigurno zanimjivo jer se to jako homogeno stapa sa melodicnim momentima kojima su prozete gotovo sve pjesme, a koje nas podsijecaju na neke svedske melodic death bendove tipa In Flames ili Arch Enemy.Inace gotovo cijeli album je u srednje brzom ritmu sa jako melodicnim chorusima te dobro postavljenim solazama.Pjesma Not Dead Yet, naslovnica albuma, je brza od ostalih te u njoj u potpunosti prevladava thrash ritam, a gitare prepolavljaju zvucnu sliku sa zanimljivim melodicnim izletima. Vokalist Jonas Nilsson se nije stedio na ovom albumu te njegov vokal seze od cleana do jako dobro izvedenih screamova. Izmedju samih chorusa se znaju ubaciti jako dobro ukomponirani clean gitarski djelovi sa natruhama bluesa i rock'n rolla koji dodatno oplemenjuju ovaj jako dobar album.Devilyn je sigurno jedna od najjacih i najzanimljivijih pjesama na albumu, a karakterizira je jako dobar refren, intenzivna i jako melodicna solaza te zvonki akordi clean gitara u pratnji, a opet se najednom nakon svega toga, ubacuje brutalna i razorna thrash gitara sa klasicnim riffovima. Ima jako upecatljivih i melodioznih gitarskih momenata i brzo ulazi u uho. Odlicna pjesma. Nakon toga prolazimo kroz prosjecnu No Pulse, da bi dosli do User Of Poison, pjesme koja govori o ovisnim supstancama, alkoholu i slicnim stvarima, sa jako brzom solazom izvedenoj u stilu Destructiona/Slayera. Pjesme opcenito imaju neke momente i instrumentalne ubacaje koji mozda granice sa nekom eksperimentalom, ali je zasigurno to ono sto daje jednu karakteristicnost i posebnost Raise Hellu. Stvarno ima mnogo groovy trenutaka. Pjesma He Is Coming definitivno zvuci kao primjer toga. Zavrsna pjesma je Southcollector i u njoj nailazimo na sve sto je dosad opisano i karakteristicno za RH.

Raise Hell je kao bend jako tesko kategorizirati i mozda ne bi bilo bas zahvalno da ih svrstajemo u bilo koji zanr, imaju svoj poseban stil, thrash riffove i dominantni srednje brzi tempo te melodicne dijelove koji korijenje vuku iz svedskog melodic deatha. U svakom slucaju, jako zanimljiv bend koji uspjesno stapa karakteristicne stvari iz svakog od tih zanrova na sebi svojstven nacin. Upravo zato sto nisu neka bezidejna, bezlicna kopija u moru prosjecnih metal bendova, mislim da zasluzuju dodatnu pozornost i sigurno se nadam njihovom muzickom usponu. A uostalom, i najveca pohvala nekom bendu je kad kazemo da ima nesto po cemu je samo on prepoznatljiv. Raise Hell to definitivno ima.