srijeda, 23.04.2014 45 posjetitelja onlineposjetitelja ukupno: 15779508








d









 
BAND: Rapid Strike
ALBUM:

God Take Me To Hell

GENRE: Thrash/heavy metal
LABEL: One Records
GODINA: 2011.
TRAJANJE: 57:03
WEBSITE:

Rapid Strike MySpace

TRACKLIST:
01. Intro 02. Sniper
03. Desert of Lost Souls 04. The Skies Will Burn
05. Trail of Blood 06. Soul Seducer
07. Prelude to... 08. God Take Me To Hell
09. Tomb of Pain 10. Hard Road
11. The Fall of 91 12. We Don't See the Same Sun



Mladi splitski heavy/thrash metal bend Rapid Strike iza sebe ima već 4 godine službenog postojanja. Prije ove godine djelovali su pod nazivom Azazel, ali su zbog autorskih prava na ime, tj. činjenice da već postoji srpski bend sličnog usmjerenja po tom imenu (koji, vjerujem, nije jedini Azazel u regiji), odlučili promijeniti ime u Rapid Strike, koje se meni osobno puno više sviđa. A podsjeća i na Rapidshare i Counter Strike, tako da je ekipi to pun pogodak. Kroz bend je prošlo mnogo članova, a album se snimio u postavi: Hrvoje Madiraca (gitare), Nikola Čapalija (bass), Ivan Kokan (vokali) i Ivo Strunje (bubnjevi). Nakon izdavanja albuma postava benda se ponovo promijenila, tako da su sada u potrazi za pjevačem. Madiraca je, u stilu Mustainea, ostao za gitarom kao jedini originalni član, a bass i bubnjeve sada sviraju Jelena Milanović i Duje Pelaić.

No, dosta o uvodnom upoznavanju s bendom, krenimo na opisivanje albuma. Album je produciran u studiju Ante Pupačića - "Pupija", a produkciju potpisuje šef ''One Recordsa'', svima poznati Dean "Clea" Brkić. Moram priznati da je produkcija odrađena na vrlo visokom nivou, snimljeno je 8 kanala gitara, tj. 4 gitare i sve to skupa daje debeli zvučni zid kojega je poseban užitak slušati na kvalitetnim zvučnicima. Mala, sitna primjedba, koja je ipak više stvar osobnog ukusa, ide na bubanj. Bubanj je, naime, morao biti ukucan zbog nedostatka pravog kvalitetnog bubnja za snimiti to uživo. Cijelokupni zvuk je po meni jako dobar, ali imam samo malu primjedbu na zvuk doboša (rola) - po meni je malo preplitak, ali nije to neka previše bitna stvar u ukupnoj slici albuma.

Album započinje introom, nakon čega slijedi "udarni hit" albuma, ''Sniper''. Jako dobra stvar, najbrža pjesma na albumu, koja ima zanimljivu strukturu i čitavo vrijeme drži slušatelja nabrijanim. Inače, poseban gost na albumu je bio Ante Pupačić Pupi koji je udahnuo ovom albumu par svojih majstorija za solo gitarom. Zanimljiv refren, koji se već poslije 2-3 slušanja toliko uvlači u uho da ga možete pjevati i dio pjesme koji mi se posebno sviđa:"one bullet, you're dead, two bullets, in the head, three bullets, just for fun, for bullets, to emtpy gun", čini ovu pjesmu jednom od najboljih na albumu. ''Desert of Lost Souls'' je također jedan od mojih favorita, pjesma srednjeg tempa, no vrlo dinamična i sa vrlo zanimljivim melodičnim leadom. Poslije najsporije na albumu, ''The Skies Will Burn'', slijedi ''Trail Of Blood'', pjesma čiji je tekst vrlo zanimljiv, a napisana je nakon "slučaja Pezelj i Kristina Šušnjara", tj. silovanja i ubojstva mlade djevojke koja se, ni kriva ni dužna, našla u krivo vrijeme na krivom mjestu. Tekstovi na albumu se inače bave raznolikom tematikom, najčešće ratom, društvom u cjelini i korporacijama, te osobnim kontemplacijama i problemima (''Hard Road'').

Nakon nje, ''Soul Seducer'', odnosno ''Destroyer of Light'' (prijašnji naziv pjesme), također jedan od mojih favorita, a koja ima možda jednu od najboljih Pupijevih solaža. Pjesma nije najbrža ni najagresivnija na albumu, ali definitivno ima "ono nešto" što tjera slušatelja da je posluša i više puta za redom. ''God Take Me To Hell'' je pjesma koja ih je i proslavila, njihova prva ikad, ovaj put u još boljem aranžmanu sa zanimljivim clean uvodom koji je još malo "proširen" u album verziji. Refren "leave the cursed soul, leave me in my pain, take me home, god take me to hell", su već sigurno zapamtili svi redovitiji posjetitelji njihovih koncerata. Pjesma sadrži i zanimljiv "Schuldinerovski" old school death metal riff. To je još jedna kvaliteta benda, ubacivanje tih neočekivanih elemenata koji razbijaju monotoniju.

''Tomb Of Pain'' se u najmanju ruku isplati poslušati, pjesma nije loša, ali je pomalo repetitivna. Ipak, i ona je dovoljno dobra da nije otpadak i zaslužuje biti na albumu. ''Hard Road'' je, kako sam već spomenuo, pjesma u kojoj se autor teksta osobno razračunava sa svojim "demonima", epska pjesma koja se pretvara u brzu trešeriju, pa usporava, pa opet ubrzava. Kokanov stil pjevanja na njoj podsjeća pomalo na Ozzya (a inače na albumu, kad čujem njegov vokal, Hetfield mi je prva asocijacija). Blues solo ovoj pjesmi daje dodatnu čar. Zatim slijedi "ratni blok", odlična laganica ''90te'' i ''The Fall of 91''. Nadamo se da neće izazvati previše kontroverzi kad budu svirali u Srbiji i Bosni i Hercegovini, a glazbeno ''The Fall of 91'' je još jedna tipična Rapid Strike stvar, dok je ''90te'' balada u stilu ''Fade To Black''. I šećer na kraju je instrumental ''We Don't See the Same Sun'', kompozicija u koju je Madiraca uložio toliko puno emocija i energije i u kojoj je nadmašio samog sebe. Predivna laganica, sa toliko leadova na gitari, jednostavno je prava "točka na i" albuma. Odudara od ostatka albuma, ali ga zaokružuje kao cijelinu.

Sveukupno, možemo reći da je izdani album, ne samo opravdao sva očekivanja, nego i puno više od toga. Ozbiljna produkcija i mukotrpan rad je urodio plodom, te iako ima par manjih zamjerki, ipak je ukupni dojam vrlo dobar i bend će se sigurno afirmirati na regionalnoj sceni u bližoj budućnosti, a možda i nadmašiti svoj visoki standard koji je postavio s ovim debi albumom.

 

Ocjena: 8,5/10
by Sandro Prskalo 'Necrophagist', rujan 2011.

Komentari: [dodaj]