Promjena imena plus dodatna korektura stila jest jednako Rhapsody of Fire. Vrlo jednostavna formula, ali bolna. Jer taman negdje kad je HammerFall 1997. izdao svoj debi 'Glory to the Brave' i time pokrenuo drugo proljece power metala i Rhapsody je na velika vrata istog zanra usao svojim prvijencem 'Legendary Tales' dodavsi dodatnu euforiju preporodjenom power metal pokretu. Tada jos keyboard-power metal Rhapsody je polako kreirao svoj unikatan stil tezeci sve bombasticnijem i dramaticnijem izrazaju. I ima tu finih albuma, bez sumnje. 'Symphony of Enchanted Lands' uspjesno uvodi orkestraciju na velika Rhapsody vrata, dok izrazito brz i zestok 'Power of the Dragonflame', barem za mene, predstavlja njihov vrhunac. Naravno, s godinama i prezasicenoscu trzista klonovima, power je polako tonuo natrag u sjene, sto isto vrijedi i za zanimljivost Rhapsody glazbe. Iako i danas velik i utjecajan bend, Rhapsody (of Fire) se izlizao.

Kad je Rhapsody prvi puta krenuo s mijesanjem simfonija i metala stvoren je i nazvan dodatni pod-zanr Hollywood-epic-sympho-whatever-power metal. Nista protiv eksperimentiranja i uvodjenja novih elemenata radi poboljsavanja glazbenog izrazaja, posebno ako netko to moze dugorocno i financirati. Magic Circle Music i manager benda Joe DeMaio (Manowar) to ocito mogu jer bend vec neko vrijeme snima albume potpomognut cijelim orkestrom i gostima sa zaista velikim imenima, ako stoje narator Christopher Lee koji svojim dobro-poznatim vokalom daje dodatnu draz Rhapsody epskim pricama.

Medjutim ovo polako prestaje biti metal. Zelja za dramaticnim uglazbljivanjem vlastitih fantasy prica koje se protezu kroz nekoliko albuma polako postaje nezasitna. Sve vise klasicnih instrumenata, klavijatura, spoken dijelova i arija uzima danak na gitari. Prva zrtva je vec pala, prijasnji album 'Symphony of Enchanted Lands Part II' koji nikako ne dotice kvalitetu prvog dijela (kao sto to najcesce biva). Druga zrtva dolazi u obliku ovog albuma - 'Triumph or Agony'. Par razvijenih, ali tehnicki jednostavnih uvodnih gitaristickih pasaza (pocetak stvari 'Heart of the Darklands'), nezanimljive solaze i pozadinski riffovi prekriveni klasicnim instrumentima i vokalom (sve pjesme) jednostavno nisu dovoljne za ovako vazan instrument. To je prva i osnovna zamjerka. Druga nije daleko. Partiture klasicnih glazbala nisu dojmljive. A u nedostatku dominantne gitare, upravo bi taj segment morao briljirati. Osnovna tema odsvirana od strane 70-eročlanog orkestra i potpomognuta klavijaturama uklapa se u standardnu formu koja je postala zastitni znak benda. A to je da bolesno-neizbjezni intro u svom vrhuncu donosi po prvi puta tu temu koja se zatim (blago varirana ili ne) ponavlja u zadnjoj, najduzoj pjesmi na albumu i predstavlja vrhunac izdanja. Doticna tema je lako pamtljiva i na 'Triumph or Agony' predstavlja svijetlu tocku glazbe. Na ostatku albuma orkestracija je gotovo dominantno prisutna, ali, opet, nedojmljivo prisutna. Treca zamjerka je previse tisih prolaza i balada. Tempo se doslovno tize samo na dva-tri mjesta na albumu dok 'Old Age of Wonders' (frulo-akusticna veselica u Rhapsody-vilenjacko stilu), 'Il Canto del Vento' (na talijanskom otpjevana), 'Bloody Red Dungeons' (dugi tisi intro) i odmah sljedeca 'Son of Pain' u prevelikoj mjeri zastupaju tise trenutke. Agresivnosti i brzine jednog 'Power of the Dragonflame' albuma nema ni u tragovima.

Ipak ne mogu u potpunosti popljuvati ovaj album. Ne bih mogao spavati normalno. Npadala bi me mala napaljena patuljasto-magicna bica iz novo pokrenute Rhapsody of Fire sage. Koliko god rekao da su partiture klasicnih instrumenata prosjecne, ukupan efekt raskosnosti i bombasticnosti ne izostaje. Ovdje nema jeftinih zvukova s jos jeftinijih sintisajzera i kvazi opakog dubokog vokala cike koji prica pricu. Ovdje je sve autenticno. Raskosna, orkestrom atmosfera i jos jednom Christopher Lee kao narator daju sve od sebe kako bi se prica (u koju necu ulaziti hvala lijepo) sto misticnije ispricala na zagonetnim dijelovima, sto osjecajnije na baladama i sto zesce na borbama. Gotovo kao na filmu. Zato triput hura za Rhapsody of Fire. Lijepe rijeci se mogu reci i za pjevaca Fabia Leoni-ja koji jasnim i snaznim vokalom i vokalnim linijama cesto predstavlja vrhunac pjesme.

Eto. Malo dobrog i nesto vise loseg za novi album i novo ime.