Da nije sve sto izadje iz Gothenburga death metal vec je dokazao Hammerfall, a sada evo josh pet Svedjana iz tog grada pokusava nesto napraviti u iznimno popunjenom pravcu heavy/power. Svoj debi album, The Arrival, izdali su pod Limb Musicom, sto i ne cudi kada se zna da je power pravac koji ova kuca maksimalno podrzava. Od zanimljivosti da spomenem kako je mastering na ovom albumu obavio Andy La Roque, a da pjevaca Kristiana Wallina smatraju svedskim "otkricem godine", uff...

Vec godinama u poweru se nije pojavio band (osim mozda Lost Horizona) koji bi odisao originalnoscu pa nam eto ostaju bandovi koji pokusavaju doci do publike na neke druge nacine. Kvalitetom sviranja, kopiranjem drugih banodva, sviranjem obrada, itd. Rising Faith je takodjer daleko od originalnosti, ali ambicije su im visoke.

Album ima trinaest naslova, ali ako izuzmemo dva introa (The Arrival, The Gathering) dolazimo do brojke od jedanaest pjesama podjednakog trajanja od oko cetiri minute. Cijeli album je dosta brzog tempa i upravo zbog toga se cesto dogodi da pjesme slice jedna na drugu, u biti to je cinjenica. Najgore je kada se pjesme prelijevaju jedna u drugu i ostaju bez nekakve prepoznatljivosti, a to je upravo sto se ovdje dogadja. Nekima je mozda dobro da se kod njih ne nalazi niti jedna balada na albumu, ali misljenja sam da bi njima to pomoglo, ako nista, onda zbog raznovrsnosti. Isto tako, pokusaj da se skracivanjem duzine pjesama smanji ponavljanje je uspio samo ako se gleda u sklopu jedne pjesme, ali posto su im sve pjesme slicne nije da su bash u potpunosti uspjeli.

Najcudnija cinjenica koju navode u promo materijalu (ima toga dosta) je ta da Kristiana Wallina smatraju svedskim "otkricem godine". Ako je to istina, onda ju primam sa zaljenjem... Kristian ima solidan vokal, ali smatrati ga otkricem je vec hereza. Karakterizira ga nesto dublji glas, donekle "netipican" za heavy odnosno power metal. Na recimo The Inner Truth (ako ne racunamo nadosnimavane vokale) zvuci dobrano punkerski, ali cijela ta pjesma je solidno prozeta Offspring utjecajem, pogotovo refren. Uvijek je u nekakvom "srednjem" rasponu i na vrlo malo mjesta otpusta glas, a da ne spominjem kako ima ponesto iritantnu boju glasa kada ga "podize"... Uglavnom, trenutno postoji mnogo boljih pjevaca, ali ajde...

Pjesme su bazirane na riffovima i refrenima, a solaze se tu i tamo znaju istaknuti (poglavito u zadnoj trecini pjesama!?, sablonizirano? ma neeeee). Refreni znaju biti prokleto lako pamtljivi, ali sto to vrijedi kada neumorno ponavljanje ponekad nezanimljivih riffova upropasti kompletan dojam (Final Day, The Soul Deserter, Thin Line To Evil, Marching On...). Ponajbolja je josh Imaginations koja svojim pocetkom priziva Running Wild, a izasla je josh na njihovom istoimenom demu iz 2001. Najvise odlika powera se nalazi upravo ovdje, ali nakon tog brzog pocetka pjesma se priblizava tempu ostatka albuma i pomalo gubi na zanimljivosti. Da josh izdvojim Head Of The Anvil zbog njenog himnicnog prizvuka i Shade Of Faith koja pak baca na Nightwish.

Necu duljiti, ovaj album nije nista posebno i treba cekati neko od njihovih sljedecih ostvarenja kako bi se uvjerili u to da li ce razviti ono nesto od potencijala koji posjeduju ili ne. Sljedeci album ili eventualno onaj treci ce biti prekretnica, a na osnovi samo ovoga, debi albuma je tesko reci hocemo li ih vise slusati.