Fala bogu, Finska ima glazbeno puno vise za ponudit osim silnih melodija, klavijaturne bombastike/patetike, COB-like vokala i suicidalnih tekstova. Ipak, reci tko predvodi danasnju finsku ekstremnu glazbu poprilicno je tesko buduci da se vecina bendova utopi/la u bujici metala (?) koji je u ovoj zemlji davnih dana dosegnuo status mainstreama. Jedan od bendova koji je zasluzio uci u uzi izbor za navedenu lascivnu titulu je Rotten Sound. Dakle, grind. Dakle ne bas za svacije usi. Cesto tesko provarljiva glazba cak i za momke/curke koji se etiketiraju fanovima zesce glazbe opcenito. Nista cudno. Muzika dovoljno kratka da nema nikakvu stabilnu strukturu i dovoljno duga za podizanje adrenalina na maksimum ostala je oduvijek glazbeni izbor onih malo 'drugacijih'. Mi ostala vecina ili nikako nismo shvacali sto autor pokusava reci ili je jednostavno nedostajalo i za nase usi kvalitetnih bendova koji bi znali reproducirati kolko-tolko prepoznatljive pjesme. Ali naizgled vjecnoj patnji, cemeru i tuzi dosao je kraj. U obliku Rotten Sounda.

Exit je visoko kvalitetan grind (na granicama ekstremnog metal o cemu kasnije) album koji je ovako visoku ocjenu zasluzio iz dva jednostavna razloga:

1) prevladavajuci brzi dijelovi (naravno) su jebeno zestoki, nabrijani, razarajuci i adrenalinski nabijeni.

2) cesti breakovi unutar pjesama, sporiji dijelovi, su jednako ucinkoviti: masni, headbangerski, moshajuci i dolaze kao fini predah izmedju dva pakla.

Napokon, 18 pjesama (od cega jedan weird noise instrumental) koje briljiraju upravo iz razloga sto autori uspijevaju uciniti ono najteze - efektno se izraziti u rasponu od 1-2 minute, te stvoriti pamtljive (!!!) riffove, vokalne linije i, u krajnjem slucaju, pjesme. Kao sto je vec napomenuto, sve stvari su brze, ali takav ritam varira od furioznog blasta, preko umjerenog istog do brzog ritma. Kad smo kod bubnjeva, dotaknimo se majstora - Kai Hahto - mozda i glavna karika u lancu. Nije to samo puko nabijanje. Decko uspijeva biti ubojit u totalno classy stilu, ima ga posvuda dok ce glazbeno obrazovanje i jazz tehnika ostaviti jasnu crtu tijekom cijelog albuma (Kai je odbubnjao i debi Wintersun-a iako na njemu prezentira totalni drugaciji stil bubnjanja no sto se nalazi ovdje). Sporiji dijelovi koji se nalaze u recimo svakoj drugoj pjesmi (posebno bih izdvojio one u stvarima 'Burden' i 'Nation' ) puni su duplog-bass bubnja i jednostavno istrzavajucih riffova - efektno. Dolaze taman kao salama u sendvicu. Pjesma zapocne brzo i manijakalno (gornja polovica zemlje s makom), u sredini se smiri (spomenuta salama, Poli naravno) i pripremi za zavsrnih 10-20 sekundi blasta (hrskavi donji dio kruscica). Riffovi su lako pamtljivi, izvrsno producirani, cesto prepustaju inicijativu bassu koji ima zastrasujuc zvuk. Dakle spomenuli smo se produkcije. Tu bih povukao paralele sa ekstremnim metalom. Zaista izvrstan zvuk i jedna od zadnjih produkcija Mieszka Talarczyka (Nasum, RIP) daje albumu u istu ruku mehanicki precizan 'metalski' zvuk i topli rastimani grajnderski prizvuk. Concerning vocals - opet pun pogodak. Preko screama do growla, zastupljeno je svasta dok pozitivisticki nastrojeni tekstovi zagovaraju anti-rasizam, antiglobalizam i individualnost.

Eto, nesto manje od preslatkih pola sata kvalitetne razaracine proci ce vam u tren oka nakon cega preostaje 'repeat' tipka. Grind album koji je zasluzio paznju i onih koji doticni stil ne preferiraju previse, ali imaju volje i znatizelje. Jebeno. 'Races are here to stay' .