Gdje god se spominjao, recenzirao, opisivao novi album kultne grcke postave Rotting Christ upotrebljavale su se velike rijeci tipa 'povratak korijenima', black metal', 'atmosfera starih albuma' i slicno. Djelomicno su ove teze i tocne, medjutim o nekom velikom black metal djelu ovdje nije rijec. Ipak se mora spomenuti da se dosta stvari promijenilo od predzadnjeg "A sleep of angels" albuma. Vec nasljednik "Khronos" nagovijestio je da Grci teze vecem bogatstvu zvuka, vecoj atmosferi, vecem udjelu ekstremnijeg metala i cesto vecoj brzini. E sada, moje misljenje je da je ovaj album samo produzena ruka "Khronosa" uz napomenu da je puno brzi od svog prethodnika. Takodjer, nekakvog black metala ovdje nema. Rotting Christ svira vec dugo glazbu koju bih ja opisao kao 'dark metal' jer uz krestave (ali ne pretjerane) vokale sadrzi i veliki udio klavijatura u zvuku te nesto vise masivne atmosfere.
Ovaj album mi se pocinje svidjati tek sada nakon negdje petog slusanja. U pocetku sam bio poprilicno razocaran jer je ovim pjesmama nedostajalo melodija koju se uvijek, bas uvijek bile vazne u RC glazbi. Takodjer, kao da su brzim pjesmama htjeli dokazati svijetu da jos uvijek mogu dobro svirati i na takav nacin, umjesto da su razmisljali o pravoj funkcionalnosti takvih pjesama. Tu jos ide napomena da brze pjesme grupa kao sto su Rotting Christ ili npr. Borknagar nisu tu da bi iskazale nekakvu agresivnost/brutalnost glazbe nego su tu vise radi posebnog ugodjaja.

Ali nakon tog detaljnijeg slusanja album sjeda prvenstveno jer odise velikom raznolikoscu. Polako se otkrivaju gitarske melodije na mnogim pjesmama (npr. "Dying"), upotpunjene brzim heavy, ponekad cak i black metal riffovima. Uz varirajuce klavijature koje ne dominiraju ali itekako daju do znanja da su tu, u raznim dionicama ubaceni su muski (crkveni) chorovi (najcesce na pocecima pjesama) koju su mi ipak malo kliseizirani, te poneki pozadinski operni zenski vokali. Sto se tice ritma, vec vam izlazim na nos sa spominjanjem tih brzih pjesama - da, 50 % albuma odsviran je u brzom ritmu (sto je poprilican napredak u odnosu na prijasnje albume) ali i u tim brzim stvarima ("Daemons", "Lex talions", "Ad noctis") imamo i spore dionice sto samo potkrepljuje tezu o raznolikosti i raznovrsnosti glazbe. I na kraju, vokali glave benda - Sakisa. Blackerski vokali postali su nesto blackerskiji, uz sto je standardno ostalo upotrebljavanje cistih vokala - ipak to ne bih nazvao pjevanjem - prije bih se izrazio narativnih vokala. Jer koliko god pjevac pokusavao pjevati normalo, vec je milijun puta dokazao da nije dobar u tome, ali on to nikako ne napusta. I jos nesto - na par mjesta upotrebljava se kompjutorski produbljen vokal koji najcesce zvuce smijesno i nekako djetinjasto.

Sve u svemu jedan vrlo dobar album koji prvenstveno tezi spajanju grandiozne atmosfere kroz sporije dijelove 'proizvedeni' vrlo dobrim sanjarskim melodijama kakve smo se navikli slusati kod Grka i raznolikim nacinima pjevanja sto najcesce zavrsava uspjesno (zadnja "Under the name of the legion") i brzih dijelova koji nastoji pokazati grublju, neotesaniju stranu muzike. Sve to je u vrlo lijepom produkcijskom celofanu provjerenog Stage One studija. Ovaj album je ogroman napredak ako bi ga usporedjivali sa albumom tipa "A sleep of angels" iako bih prijasnjem, "Khronos", albumu dao bod vise.