Otkako se Satyricon pojavio na metal sceni promovirajući sirovi black metal, odmah su postali jedni od boljih izvođača novijeg vala black metala koji se pojavio početkom 90-ih godina upravo u Norveškoj. Izdali su nekoliko kultnih album među kojima se nalazi i meni najdraži Nemesis Divina sa pjesmom Mother North koja je ubrzo postala i svojevrsnom black metal himnom. Isto tako izdali su i nekoliko osrednjih izdanja Rebel Extravaganza (1999.) i Volcano (2002.). Mišljenja oko posljednja 2-3 albuma ostala su i dalje podjeljena, neki su ih obožavali, a neki i nisu naročito zato jer su u svoj black metal uveli elemenate heavy/thrash metala. Upravo zbog toga Satyricon si je uzao malo dužu pauzu u kojoj su Satyr i Frost radili na novom albumu, ali i na ostalim glazbenim područjima metala surađujući sa mnogo norveških black metal bendova. Novi album je pokazao da im je pauza dobro koristila i da Satyriconov zvuk donekle vrate na prijašnje stanje. Ime albuma Now, Diabolical je odabrano da nosi naziv njihovog 6. studijskog izdanja i nameće se pitanje je li ovaj dvojac uspio u naumu da napravi kvalitetno black metal izdanje. Odgovor na ovo pitanje teško je odgovoriti dok se album ne posluša kako treba.

Slušajući ovaj album prva stvar koju ćete uočiti je nešto mutnija produkcija i siroviji zvuk gitara od onoga koji se mogao čuti na Volcano-u. Vokalne dionice Satyra, koji je ponovno osim vokala odradio sve poslove oko gitarskih i bas dionica, ostao je i dalje isti sa možda malo većom dozom agresije nego prije. Sve skupa ukomponirano je dosta dobro sa više nego solidnom ritam sekcijom koju predvodi karitzmatični Frost čija se svirka prepoznaje odmah, izmjenjujući srednje bubnjarske i malo brže dionice kroz čitavi album. Sve skupa ovo na prvi pogled izgleda kao ne loša formula čiji krajnji rezultat ne može ispasti loš album, no nažalost to baš i nije tako. Satyricon su se uistinu potrudili da ovaj album vrate donekle na sam početak svog glazbenog izričaja što mi nije jasno jer ako su već kretali da evoluiraju svoj zvuk nisu trebali od toga odustajat. Krajnji rezultat ovog izdanja mogao bi se opisati kao sirovi black metal sa nešto boljom produkcijom od onog originalnijeg black metal zvuka. Krajnji rezultat je nepotrebno forsiranje i album ispadne nekako neiskren i na neki način smiješan, što ne vjerujem da je Satyru i Frostu bila namjera. Album je predstavljen kroz samo 8 stvari koje su sve praktički slične jedna drugoj uz jednostavne gitarske riffove, srednjeg tempa bez nepotrebnih brzih dijelova koje zapravo bubnjevi zamjenjuju na najbolji mogući način. Većina fanova već je i prije mogla čuti pjesmu K.I.N.G. za koju postoji i adekvatni video spot kojeg preporučam da pogledate jer će se zasigurno svakom Satyricon fanu svidjeti. Pjesma je zapravo i pravi pokazatelj toga kako album uistinu i zvuči.

Tekstualno gledajući ne bi znao kako najbolje opisati fabulu ili radnju albuma jer je zapravo i nema, sve se svodi na nekakvo zlo u kombinaciji sa samim razmišljanjima njihovog autora (Satyra). Također primjetio sam da su Satyricon u zadnje vrijeme opsjednuti zmijama, tako da i cd cover kao i booklet art imaju povezice sa nekakvim kobrama ili stvarima koje su njima slične.

Neiskrenost i pomalo smiješan izričaj pri stvaranju pjesama ovaj album srozavaju do samih granica originalnosti, no nekima će se ovako nešto i svidjeti, naročito onima koji se prvi put susreću sa Satyriconom, dok za one koje očekuju nešto spektakularno savjetujem da izbjegavaju ovaj album.