English Manowar, naslov je jedne od pjesama na novom albumu Saxona. Jesu li oni to ustvari manje je bitno, ali svakako nas pokusavaju uvjeriti da su blizu statusa kraljeva metala sa novim albumom Lionheart. Tri godine im je trebalo od zadnjeg studijskog izdanja Killing Ground, ali Britanci se vracaju sa superkvalitetnim albumom. Najvazniji dogadjaj u tom vremenu u kampu Saxona je dovodjenje veterana Jorg Michaela za bubanj (koji je svirao stvarno svugdje, ukljucujuci i njemacke legende Grave Digger te Running Wild) umjesto Fritza Randowa. Promjena je tek donekle vidljiva, i to u nesto zescem stilu Michaela, jer je tehnicki i Randow bio na vrlo visokoj razini.

Lionheart otvara Witchfinder General, jednostavno brutalna pjesma, mozda najzesca sto je Saxon ikad snimio. A Biff se dere iz petnih zila, gotovo ga nisam prepoznao… ''witchfinder geneeeraaal!''! Metal! Uz tu, druge dvije pjesme koje se isticu su naslovna Lionheart (Crusader part 2? Samo poslusajte ovo remek-djelo!) i vec spomenuta English Manowar koja ima mozda i najbolji glavni riff na albumu. A konkurencija u toj kategoriji je vrlo jaka, jer je album pun zestokih i pamtljivih riffova… jednostavno je nevjerojatno kako i nakon 25 godina prasenja u ovim ''deckima'' jos ima vatre da snimaju ovako svjeze albume. Lionheart je malo vise ''epic'', kao i Searching For Atlantis pred kraj albuma. No, album je raznovrstan, tu su i razorne stvari srednjeg tempa poput Man And Machine i Justice (u kojoj Biff ponovo rastura btw - glas mu je na cijelom albumu u vrhunskoj formi). To Live By The Sword je jos jedna brza pjesma, zanimljiva o tome sto govori o samurajima.

Opcenito sto se tekstova tice, okrenuti su povijesnim temama (osim dvije pjesme koje standardno slave heavy metal), sto u kombinaciji s ''klasicnim'' coverom cini Lionheart vrlo misticno-atmosfericnim albumom. Ova atmosfera je jedino narusena produkcijom koja je mrvicu premoderna i ''prenabrijana'' za bend poput Saxona.

Osim te sitne zamjerke, drugih problema s albumom nemam. Iako ce neki prigovoriti albumu nedostatak originalnosti, to kod mene nije slucaj. Na bendovima poput Saxona ili Grave Diggera koji neumorno vec desetljecima izdaju odlican album za albumom nije da izmisljaju toplu vodu vec da se drze onoga sto najbolje znaju i ponosno drze zastavu TRUE metala! Najvaznije je da je album zabavan, zestok i tjera na slusanje… sve ono sto ocekujemo od Saxona.

Sad kad ste procitali recenziju ne gubite vise vremena... posjetite CD shop, nabavite Lionheart (posebno izdanje ukljucuje Saxon prisivak) i slusajte ga do besvijesti. I vidimo se 28. 10. (ponovno) u Pauku… nadam se da ce svirati barem nekoliko pjesama s Lionhearta!