Nakon poduzeg perioda od pet godina, Septic Flesh su se vratili albumom 'Communion', kojeg su izdali za francusku izdavacku kucu Season of Mist.
Ovaj simfonicni krizanac deatha, blacka i opcenito mracnijih aranzmana nije novo ime na metal sceni, stovise 'Communion' je njihov 6. studijski album. Prethodni 'Sumerian Daemons' iz 2003. smo imali prilike pamtiti kao album koji je unio blage elemente industriala u raznovrsan opus ovih Grka, a onda nakon toga - nista. Nestali bez traga, sve do ove godine kada se ponovno okupljaju i snimaju album zahvaljujuci kojemu se polako etabliraju na metal scenu.

'Communion' je album oko kojeg se su decki zbilja potrudili, a taj trud je najbolje vidljiv u tome da je za potrebe snimanja albuma angaziran zbor od 32 pjevaca i praski filharmonijski orkestar koji broji 80 clanova. Christos Antoniou je osobno zasluzan za dirigiranje orkestrom, zahvaljujuci kojem su ekstremni elementi death i blacka metala dobili ravnotezu u obliku simfonijske dinamicne atmosfere koja je osnovno obiljezje ovog albuma. Konstantna napetost i dramaticnost orkestralnih dionica cine od ovog albuma pravi pravcati avanturisticki soundtrack koji bi se odlicno uklopio u kakvu metal vezije Indiane Jonesa.

Ono sto uzdize ovaj albuma iznad prosjecnih metal albuma je atmosfera, a Septic Flesh su ovdje uspjeli postici mracan i 'opasan' zvuk nabijen intenzitetom, koji odlicno docarava epicna vremena drevnih antickih i egipatskih naroda. Sto se tice instrumentalne strane, gitare su dosta nabrijane i glasne, i ne odstupaje od surove tehnicke paljbe tipicne za ovaj bend, tek tu i tamo se javljaju kakve melodije, posebno na pjesmama 'Sunlight Moonlight', 'Sangreal' i 'Narcissus', koje su najmelodicnije na albumu i na kojima imamo priliku slusati odlican pjevni vokal gitarista Sotirisa, koji je izvrsna protuteza grubom Spirosovom vokalu. Opcenito je produkcija albuma na visokoj razini, a aranzmani pjesama su izvedeni tako da ne nedostaje promjene u tempu i niti u jednom trenutku album ne zapada u nekakvu jednolicnost ili monotonost. Za produkciju je zasluzan Fredrik Nordström i moram priznati da je izvukao najbolje iz ove metalno-simfonijske kombinacije. Da ne bi zbor i orkestar pobrali svu slavu, ne bi bio na odmet spomenuti i jako dobar zvuk bubnjeva sa puno blast-beata, sto potpomaze visoki intenzitet albuma, cija je jedina slaba tocka kratka minutaza.

Od pjesama bi izdvojio pocetnu 'Lovecraft's Death' na kojoj se najbolje osjeti taj dramaticni pristup, pa zatim 'Annubis', sa pamtljivim refrenom koji ne izlazi tako brzo iz glave, brutalnu i brzu 'We, The Gods', vec spomenutu melodicnu 'Sunlight Moonlight' i 'Persepolis', koja je po meni kruna albuma. Na toj stvari se najbolje osjeti atmosfera starih kultura koju se Septic Flesh htijeli docarati, gotovo da su vizualizirali moc i snagu perzijskog carstva. Ovo je do sada najbolji album ovog benda, miks brutalnosti i mracne orkestralne izvedbe. Svakako preslusajte ako volite takve kombinacije.