Nova Tristania, ups... SIRENIA je posljednje u nizu djela Mortena Velanda. Nakon sto se razisao, zbog kreativnih nesuglasica, sa ostatkom Tristanie nastavlja gdje je i stao sa Beyond The Veil... Upravo kako je nova Tristania (World Of Glass) trebala zvucati zvuci At Sixes And Sevens, sto bi znacilo da je Morten ipak u pravu te se time opet dokazao kao jedan od najvecih mastermindova u danasnjem gothicu.

Veland je opet uspio napraviti velicanstvenu atmosferu koristeci klasicne dionice, elemente blacka (ponajvise na Meridian), deatha i sympho metala, pa nije ni cudo sto se preslusavajuci ovaj album osjete elementi kakve u svojoj glazbi koriste Therioni, Borgiri itd. Sto se tice vokala, a gdje poceti? U pjesmama se koriste i cisti i "rezeci" muski vokali (Morten Veland, Kristian Gundersen i Jan Kenneth Barkved), a francuska pjevacica Fabienne Gondamin je svojim krasnim glasom oplemenila ovaj pokusaj osvajanja gothic trona. Takodjer, na nekim pjesmama je koristen i francuski zbor kako bi dao josh vecu dubinu pjesmama. Pete Johansen (TSOTB, The Scarr) je pak ponio svoju violinu, bez koje to ipak ne bi bilo to! Violina daje melankoliju pjesmama, a dobro joj pomazu klavijature i masa samplova (album ih je prepun). Upravo ta "elektronika" daje vecu raznovrsnost pjesmama i pravi je Mortenov trademark koji on razvija sa svakim svojim sljedecim izdanjem. Ono sto me odusevljava kod ovog albuma su bass i bubnjevi koji daju fenomenalnu potporu tako tipicnoj gothic gitari, a na to se onda nadopunjuje sve ono sto sam gore napisao (klavijature, violina...). Bass mi tako pashe kod Sirenie da je to bolesno! Brzo i jednostavno, bez suvise petljanja, a daje toliko energije. To se mozda najvise primjeti na Sister Nightfall ili On The Wane, ali i po cijelom albumu. Bez njega to bi vech bila neka druga prica; jednostavno toliko znaci u glazbi!

Ipak, nije sve tako divno i krasno jer se preslusavajuci ovaj album primjeti stanovit zamor materijala, tj. dolazi do ponavljanja i teskog razlikovanja samih pjesama. Primjer je slicnost Sister Nightfall i A Shadow Of Your Own Self. No takvih primjera ima podosta... Velika kolicina glazbenih elemenata donekle popravlja situaciju, a i cinjenica da se u gothicu ne bi trebalo bash previse eksperimentirati:)

Pjesme bi se na ovom albumu mogle podijeliti na dva tipa. Recimo, one sa daleko vise "pop" prizvuka (bass...) koje su energicnije (In A Manica, On The Wane...) i one iscjepkanije te ujedno sporije tj. jednom rijecju pretencioznije - mozda ipak malo previse za ovako koncipiran album (At Sixes And Sevens, Manic Aeon...). No to ne bi trebalo uzeti zdravo za gotovo, posto je elemenata masu. Ovisi, sto vam vise pashe...

Takodjer bih napomenuo da je ovo na prvo slusanje apsolutno genijalan album, ali nakon par preslusavanja shvatit cete onu recenicu o zamoru i ponavljanju. Upravo nakon vise preslusavanja u uhu ostaju ponajvise Meridian, Sister Nightfall, On The Wane i In A Manica (sam pocetak albuma) koje bi u mojim ocima bile favoriti. Samo bi josh napomenuo da mi In A Manica na refrenu zvuci kao tema X-filesa sto je ispalo sasvim OK ako se mene pita...

Iako je album donekle repetativan miljama je ispred dosega mnogih gothic pokusaja, a Napalm koji nas doslovce gadja novim gothic izdanjima definitivno je uboo na pravo mjesto u pravo vrijeme sa Sireniom. Usporedbe sa Tristaniom su logicne, ali ne i potpuno opravdane, posto je World Of Glass dosta losiji od ovog albuma. Ipak, Morten je nekada nosio Tristaniu, a sada nosi Sireniu i sto mu drugo reci nego, pozivio majstore!!