Na ovaj album se dugo čekalo. Može se reći da su euforija i napetost bili prisutni od početka ove godine kad su nam članovi Slipknota na kapaljku davali informacije o novom albumu. Predstavljati Slipknot nema smisla jer svaki fan koji čita ovu recenziju ne treba od mene čuti njihovu biografiju, niti kad su nastali, koliko albuma imaju, ni ništa slično. Bitno je samo da nam je ova maskirana devetorka iz Iowe i ovaj put isporučila pregršt dobrih momenata i ekstremnosti koje će biti rado slušane dugo vremena. Kako se vrijeme izlaska sve više približavalo, sve se je više informacija o ovom albumu moglo naći na službenim i fan stranicama benda. Najavljivanje albuma je teklo veoma zanimljivo i unatrag par mjeseci njegovo klupko se polako počelo odmotavati. Otkrivene su prve maske, artwork, popis pjesama, ali i nekoliko sample-ova. Bilo je tu govora kako će im ovaj album biti najagresivniji, najperspektivniji i najrazličitiji od svih koje su dosada izdali. Preslušavajući sample-ove nisam mogao vjerovati onome što čujem. Jedna od prvih dostupnih pjesama bila je Psychosocial, malo netipična za Slipknot i sa pomalo mekšim zvukom. Činilo mi se kako joj je falilo agresije, masivnijih tonova, malo naglašeniji bubnjevi, drugim riječima agresivniji pristup kakav smo navikli slušati kod Slipknota. Već smo na njihovom prethodnom albumu ''Vol. 3''. iz 2004. godine imali prilike iskusiti kako Slipknot zvuči u nešto drugačijem i puno melodičnijem izdanju. Moglo bi se reći da su kao bend evoluirali, i kad preslušate ovaj album sve predrasude koje su neki imali prema njima mogle bi lako nestati.

Ovo je njihov album koji je pokazatelj prave glazbene zrelosti i sa kojim su Slipknot još jednom nadmašili sami  sebe i prešli ne jednu stepenicu više u svom glazbenom razvoju. Glazbena i tekstualna agresija kakva je bila prisutna na njihova prva dva albuma (sjetimo se samo ''Iowe'') danas se skoro u potpunosti izgubila i ekipa iz Slipknota kao da se našla u zvuku kakvom imaju danas. Nemojte se zavaravati i misliti kako Slipknot više neznaju napraviti agresivnu i prepoznatljivu notu. Ovaj album ih ima na pretek no ipak je dano prostora i malo laganijim pjesmama, akustici, a pogotovo i radu gitara. Instrumentalno, gitare su jako naglašene i kao takve su jako kompleksne, pune zanimljivih i agresivnih riffova, melodija i brzih solaža, pogotovo kod pojedinih agresivnijih pjesama. Bubnjevi su i dalje priča za sebe, tu se i dalje sjajnom bubnjaru Joey Jordisonu možemo pokloniti do poda na zavidnom sviračkom umijeću. Vokali Corey Taylora su također jako dobri, nekima će možda smetati što je skoro pola albuma otpjevano clean vokalom, a druga polovica prepoznatljivim Coreyevim growlovima tj. vriskovima. Na momente poneke pjesme kao što je laganica Snuff su me podsjetile na zvuk Stone Soura, dok su me pjesme Gematria (The Killing Name), This Cold Black i All Hope Is Gone podsjetile na razdoblje Iowe i prvog albuma. Ima tu i lagano psihodeličnih pjesama kao npr Gehenna, bez kojih, čini se, nijedan album Slipknota ne može. Znači, iz priloženog se vidi da je album jako raznolik i da se na njemu jako puno radilo što može biti samo pohvalno. Skoro savršena produkcija je isto tako veliki doprinos da se sve zvuči onako kako bi trebalo.

Sada se vjerojatno pitate dali album ima ijednu manu, pa.. zapravo i ima. Ono što mi se nikako nije svidjelo to su na momente preemotivne i preosjećajne pjesme. Poneke dok se razvijaju zvuče veoma agresvino i reprezentativno sve do refrena, a onda kao da se sve raspada i počinju nalikovati clean radio-friendly sviranju-pjevanju. To je upravo ono što mi se kod pjesme (sa početka recenzije) Psychosocial nije svidjelo, a ni ne vjeujem da hoće. No, neka vas to ne zabrinjava, ovo izdanje će vam i sa time priuštiti prepoznatljiv ''feeling'' kakvog samo Slipknot mogu napraviti.
Također, bitno je napomenuti kako je ovo vrlo vjerojatno posljednji album koji će Slipknot ikada izdati, stoga ako vam ovaj ''cirkus'' dođe u bliže susjedstvo nikako ga nemojte propustiti pogledati.