Odusevljen njihovim zadnjim izdanjem, Natural Born Chaos, dao sam si truda nabaviti i uzivati u njegovim prethodnicima. I bome me nisu razocarali, sto sam isao na starija izdanja, to su bili bolji. Naravno, ipak se tu najvise istice A Predators Portrait. Sa sve vecim upoznavanjem benda, jedno pitanje se moralo nametnuti, zasto su krenuli zestoko i onda polako krenuli u lakse i lakse vode? Sto me je dovelo i do prilicne doze skepticizma vezane za nadolazeci album. Naravno, da ponovim kako su nas In Flamesi razocarali, veliko je pitanje bilo kako ce njihovi sugradjani nastaviti. Dodatno me raspametio naslov albuma. Figure Number Five. Kakav je to metal, di su tu sestice, trinaestke, bilo sto. Jedino s cime mogu povezati taj broj je korijen iz 25, a to mi ne zvuci previse metalno.

Vec vidim opaske na forumu "Ccc, Daemone, opet si preskocio lyricse" (;)), pa cu ostaviti mogucnost da taj "Figure Number Five" ipak ima neko znacenje osim matematickog. Jebiga, nemam neku zelju citati lyricse albuma koji mi bas nije sjeo, osim ako se ne radi o In Flamesima.

Sto se muzike tice, ovaj album prvenstveno muci kronicno pomanjkanje riffova, pravilnije receno power chordova. Pretjerano se koriste isprekidane melodije, tako da sve skupa, nazalost, vuce na nu (da, znam, evo i ja sam napravio kiselu facu kad sam to napisao). Gotovo svi refreni su otpjevani clean vokalima, sto mi je jako pasalo na Natural Born Chaosu, dok ovdje vec pocinju zvucati pateticno, nimalo snazno i energicno kao sto je to bio slucaj s prijasnjim albumom. Paradoksalno, death vokali zvuce zesce nego na ikojem njihovom albumu. Kad smo vec kod vokala, da ga rascerecimo do kraja. Uz vec spomenute dvije vrste vokala, tu se javlja i treci, distorzirani, za kojeg jedino mogu reci da je iritantan. No dobro, da vidimo malo kakve su stvari, mozda ipak nije sve tako crno.

Rejection Role otvara album u duhu Natural Born Chaosa, i daje vam nadu da je ovaj sugavi recenzent ipak zajebo stvar, i da cete uzivati u dobrom starom Soilworku. Mozda vam malo cudno zazvuci srednji dio stvari gdje sve ide u lagani tempo praceno klavijaturama sa space zvukovima, no sve se vraca u savrseni red provalom mocnog refrena. Slijedeca stvar zapocinje Rammstein like klavijaturama?! No to traje dovoljno kratko, i Soilwork ponovno udara. I tako dolazimo do naslovne Figure Number Five, i stvari postaju sve cudnije, i nikako vam nije jasno kakve su to konstante space klavijature. Prva stvar s death refrenom, no na mene je djelovao prilicno iritantno, tako da radije preskacem tu stvar. I sve je tako nekako cudno dok se ne dodje do pjesme Departure Plan. Pa dobro, koji je ovo kurac, jebeni Radiohead?! Ljudi, alo, vi ste jebeni Svedjani, svirajte jebeni death, sto je ovo pobogu?! Pa jebemu mater! Mda, morate priznati da nisam vec dugo psovao u recenzijama:). Nada se vraca sa stvari Brickwalker, no opet se tu nalaze iritantni dijelovi, kao npr. deranje vokala samo uz pratnju bubnjeva. Ne znam sto da kazem o ovom albumu, ovakve stvari bi se trebale kaznjavati. Ah da, na CDu se nalazi i bonus stvar (happy happy, joy joy) Downfall 24 (koj je njima kurac s tim brojevima, sto su svi sa PMF-a?:)), koja je srecom podnosljivija od ostatka albuma.

Album je prekrcan elektronikom (space klavijature?), i kao sto vec rekoh, nevjerojatno mu fali riffova. Riffova. Onaj lijepi zestoki, parajuci, sotonski, a topli zvuk sto ga vise zica stisnutih odjednom na gitari mogu proizvesti. Sto da kazem nego, jebiga. Tko je odusevljen Natural Born Chaosom, a nije cuo nista drugo od Soilworka, pasat ce mu i ovaj album, posto je jako logican njegov nastavak. Toliko logican, da nije bilo puno mjesta nadi. Ljubiteljima starog Soilworka bi preporucio poveci zaobilazak ovog albuma, jer bi mogli i suzu pustiti kad cuju pjesme tipa Departure Plan.