Ako ste obozavali prijasnji album i dizali ga u nebesa (kao i ja) onda cete na prvi pogled mozda biti i razocarani. Jer, gdje su one genijalne melodije? Zasto nema one nekontrolirane brzine? Nisu li to bile glavne karakteristike njihove glazbe? Istina je, i ja sam bio razocaran nakon prvog preslusavanja albuma, jer vecina elemenata koji su krasili prijasnji album vise nije tu. Ali, nedostatak melodija ispravljen je prvenstveno genijalnim vokalima Bjorna 'Speed' Strida koji je ogromno napredovao u sferi cistih vokala. Ritmicne, death vokalne linije, melodicni pre-chorusi i vec spomenuti genijalni refreni (na kojima ce im zasigurno mnogi zavidjeti) otpjevani cistim vokalima prva su i glavna oznaka ovog albuma. Sto bi dalje znacilo da se instrumentalna podloga svela na, vise-manje, samo pratnju? Nije tako, iako ima nesto manje virtuoznosti u odnosu na prije. Riffovi su melodicni i ujedno prokleto teski za odsvirati, na solazama (pripazite na njih) se mnogo radilo kao i uvijek, dok je uvjezbanost glazbenika na vrlo visokom nivou. Posebno to vrijedi za dupli bass bubanj i gitare, sto na par mjesta zna zazvucati i previse mehanicki precizno. Time dolazimo i do novih utjecaja u glazbi: progresiva. Nije da je ovaj album progresivan, ali ima nekoliko elemenata koji naginju u te vode: prvo, to je cesta kompliciranost vokala (posebno u refrenu stvari "As we speak" koji se ispreplece); drugo, to su kompliciranije osnovne strukture i savrsenost ritamske sekcije; i trece, to su klavijature. Na mnogo mjesta klavijature su samo tiho dodane u pozadinu kao sto je to bilo i na prijasnjem albumu, dok na drugim mjestima zvuce 'spacy' (iliti 'svemirski'). To se posebno osjeca u, po treci put spomenutoj, "As we spak", "Black star deciver" sa hammond orguljama, te "No more angels" kojoj daju egzotican prizvuk.

Meni najbolja stvar na albumu (iako je bilo prokleto tesko za odabrati, jer SVE stvari su fenomenalne, osim mozda naslovne, "Natural born chaos" zbog nist-posebno refrena) je zadnja, "Soilworker's song of the damned" na kojoj ipak nalazimo gitarske i klavijaturne melodije i, opet, genijalni refren.

Sto jos reci? Da je bilo mrvicu vise melodija, barem nesto brzine i da se malo manje pazilo na strofa-refren-strofa strukturu, ovaj album bi dobio cistu desetku. Ipak, ja se ni ovako necu tuziti jer ovaj album ce biti jedan od onih koji ce oznaciti 2002. godinu i koji ce postaviti nove standarde. Jos bih samo nesto rekao - iza ovih momaka se krije nesto zaista veliko. Ovo je obavezna literatura. Za sve.