Finska. Ne mozete ne voljeti tu zemlju, pogotovo ako ste metalac. Ta zemlja tisucu jezera nam je podarila mnoge metal velikane koji razaraju inovacijama, dovoljno je spomenuti samo Amorphis, Stratovarius, Children Of Bodom i Nightwish. Uz njihovo rame zeli ponosno stajati mnostvo bandova, a Sonata Arctica tu definitivno vodi, bar sto se tice power metal dijela, i to samo sa dva izdanja. Napokon je stigao i treci album, i na nama je da vidimo kako uspijevaju u svojem proboju medju velike.

Kako je muzika Sonate Arctice strelovito brza, takav je i njihov proboj na sceni, strelovit. Sa samo dva izdanja su uspjeli steci mase fanova, odradili turneju po Japanu, sto se u metal krugovima smatra kao potvrda jakog banda - od Deep Purplea, preko Maidena, pa nadalje. Na prvom albumu su stekali vokali, sto se iznenadjujuce dobro popravilo na drugom albumu. Takodjer se na drugom albumu popravila i struktura pjesama, gitarske dionice, dueli klavijatura i gitara, i tako su dobili zvuk ozbiljnog power metal banda. Kako je taj drugi album, Silence, polucio odlican uspjeh, logicna pitanja oko treceg albuma su se morala poceti nametati. Hoce li nastaviti prokusanom formulom po uzoru na Stratovarius? Hoce li krenuti negdje svojim smjerom? Hoce li pretjerati s eksperimentiranjem radi unikatnosti i izgubiti se u istom? Pa, treci album je tu, i svi odgovori su nam nadomak ruke. Pardon, uha.

Eh pa, Winterheart`s Guild je podosta cudan. Iskreno, na prvo slusanje sam bio podosta razocaran. Brzina, pedaliranje po double-shotu, melodicne klavijature, sve je tu. Ali ipak nesto ne stima. Znate ono, kad radite nesto i s pol uha slusate muziku, odjednom pocnete pjevusiti melodiju pjesme i zaboravljate na rad? E, pa to mi se nije dogodilo s ovim albumom, dok je kod Silence to bila vec poslovicna reakcija na gotovo svaku stvar. No, to i nije nuzno losa stvar, i pokazuje par cinjenica o putu kojim je Sonata krenula. Melodije su postale kompliciranije i mnogobrojnije, i samim time teze zamjetljive za povrsno slusanje. Tu bih mogao povuci paralelu s Dark Tranquilityem, cija hrpa melodija se ne hvata tako lako za uho, no kad udjete u bit banda, ne mozete ih prestati slusati i pjevusiti koju od mnostva melodija. E pa tako je i s ovim albumom, nakon 10-tak slusanja moram priznati da sad u playlistu stalno vrtim Winterheart`s Guild i pjevusim melodije. Dakle, ako ste fan Sonate, nakon pocetnog zbunjivanja, ovaj album vam garantirano nece napustati liniju poduze vrijeme. Moglo bi se reci da je Sonata ovim albumom izgradila svoj stil, i, nadajmo se, nece ga napustati.

Abandoned, Pleased, Brainwashed, Exploited je ubojita stvar, perfektna za otvaranje albuma. Srecom, skuzili su da nema nekog smisla kopirati albume otvarajuci ih s introm koji je u 90% slucajeva apsolutno nepotreban. Ova stvar odlicno pokazuje kako dva akorda na klavijaturama, popraceni double-shotom i brzim gitarama mogu fenomenalno zvucati. Razarajuci pocetak uskoro prestaje i prepusta nas bubnjevima i vokalu, nimalo ne gubeci na brzini, sto je popraceno sa uletima gitara i novom melodijom na klavijaturama, polako nas dovodeci do refrena. Kasnije stizu i dijelovi odsvirani samo na bubnju, pa dio s akusticnom gitarom i vokalom, da bi se sve skupa vratilo na refren u velikom stilu. Jednom rjecju, fenomenalno. Sjecate se onih Kakkovih neugodnih vriskova i visokih nota? Covjek je skuzio kako to ipak ne pase i valjda odustao od slijedjenja uzora, tako da je cijeli album relativno nisko otpjevan, bez bespotrebnog dizanja glasa u razmjere kojih ni vokal nije svjestan. I tako mi je oduzeo bilo kakvu sansu za opakom kritikom ovog albuma. Slijedi Gravenimage, koja je u svoje prve 3 minute cista laganica, da bi nakon toga presla u Sonatin mid-tempo, sto bi se kod mnogih bandova smatralo brzim tempom. Ponovno odlicne gitare, fenomenalne klavijature. Jedna efektna fora s klavijaturama je ovdje ubacena, a to je disharmontni akord na kraju laganog dijela i ponovnog prelaska u mid-tempo. Ovdje Kakko pokazuje koliko je ovladao svojim vokalom, u dijelovima gdje se cini kao da prica, no ipak drzi melodiju, pa sve do dijela gdje se doslovno dere, no isto tako ne gubi melodiju nit iskace od banda. Posto bih ovako mogao bez ikakve zadrske nastaviti pisati o svakoj stvari, ipak cu se ovdje zaustaviti i samo navesti bolje pjesme, jer ovako bi recenzija mogla imati preko nekoliko stranica. U biti, necu uopce navoditi bolje pjesme, jer nema smisla, sve rulaju, imate tracklist pa citajte:). Mozda ce se netko zapitati, kao i ja, zasto su klavijature toliko dobre i konstantne kroz cijeli album. Odgovor je vrlo jednostavan, Sonati u pripomoc je dosao Jens Johansson, i mislim da necu pretjerati ako kazem da je on najbolji klavijaturista u metalu, koji je nakon pratnje Yngwie Malmsteena otisao skrasiti se u Stratovarius.

Ako ste nabavili album, i ne svidja vam se kako zvuci, vjerujte mi, dajte mu jos koju sansu i zavrtite ga jos koji put, jer zasigurno necete zazaliti. Ovo je jedan od onih albuma koji se isplati svake lipe koju ste odvojili za njega. Iako sam zadnjem njihovom albumu dao cistu desetku, ovaj puta cu ici nesto ispod toga. Valjda sam tokom godina postao kriticniji il sto ja znam:).