Nakon kratkog pocetnog riffa pracenog hammond orguljama (neobicno za ovaj bend) nastaje stanka nakon koje pici standardni zvuk finske petorke Sonata Arctica: virtuozni (iako daleko od originalnog) dio na klavijaturama pracen identicnim radom gitare i up-tempo ritmom. Misplaced se zove pjesma. Mocan bridge, mocan refren, mocna stvar. Jedna od onih koje odmah ulaze u uho. A takve su na ovom albumu u manjini. Hm, a jesu li takve stvari standardna Sonata Arctica? Prva dva albuma petorke "Ecliptica" (izvrsno debi izdanje) i "Silence" priskrbili su im titulu uspjesnog Stratovarius klona. Njih karakteriziraju pjesme kao sto je "Misplaced". Izravne, jednostavne. Trecim albumom "Winterheart's Guild" bend mijenja kurs. Bolje receno: to je i dalje power metal, samo odsviran puno detaljnije, sa razvijenim pjesmama, skrivenim emocijama. Teze ga je za 'shvatiti', ali tim sladji kad se jednom skuzi.

"Reckoning Night" naslanja se upravo na taj kompleksniji stil benda. Sjecam se prvih par slusanja ovog albuma. U najmanju ruku receno - blago razocaranje. Medjutim, opetovanim slusanjem album se razvio u pravo malo remek-djelo. A 'skuzavanje' albuma u power metalu zaista je rijetkost. I dok su stvari kao sto je spomenuta Misplaced i Ain't Your Fairytale (predobra pjesma) u pocetku favoriti upravo zbog izravnosti i lako pamtljivog refrena, tako ih kasnije zasjenjuju jos bolje stvari: heavy mid-tempo stvar i prvi single Don't say a Word, Wildfire (genijalan refren, sredisnji 'cirkusantski' instrumentalni dio), White Pearl, Black Oceans... (sredisnja stvar na albumu radi svoje duzine i mnogo raznovrsnih interesantnih glazbenih tema, te varirajuceg refrena koji se provlaci kroz cijelu stvar) i Shamandalie (jedina prava balada na albumu, ali catchy i kratka). Kad smo vec kod balada, neobicno je da je to jedina na albumu koji je kroz ostatak trajanja dosta brz i heavy. Dojmile me se jedino nisu Blinded No More (prosjek) i My Selene koju inace nosi dobra melodija, ali je ukupno gledano pjesma banalna i neucinkovita.

Koliko god to neki osporavali, Sonata Arctica je nesto drugaciji power metal bend. I to u pozitivnom smislu. Bend koji uspjesno zaobilazi kliseje. Cime to? Odgovor nije tesko naci: nalazi se u frontmenu imena Tony Kakko (kultno prezime!) i njegovim vokalnim linijama. Osoba koja pise sve tekstove i glazbu najveci utisak ostavlja ipak svoji pjevanjem. Kada malo bolje poslusate glazbu uvidjet cete da je ona, uz par iznimaka, vokalno-orijentirana. Slozene, detaljne vokalne linije su ono sto nosi i karakterizira Sonatu Arcticu. Njihovo slaganje, uduplavanje, refreni, viseglasno, zborno pjevanje. I zato je milina slusati ovaj bend i prepoznavati svu slozenost glazbe i vokalnih linija. Jer razlika lezi bas u tom grmu. I jos jedna neobicno vazna stvar: glazba emitira emocije. Nepatvorene emocije. Power klisej 'mac i zmaj' zamijenjen je tematikom osobnih odnosa s kojima se lakse identificirati. A to djeluje iskrenije i to se osjeca. Dakle, Sonata se od tog spomenutog famoznog Stratovarius klona pretvorila jos i prije ovog albuma u jedan od vodecih power metal bendova koji gaji vlastiti, lako prepoznatljiv i unikatan izricaj. Eto, od albuma koji sam bio spreman popljuvati razvio se, za mene, najbolji power metal album godine. Slab sam na ovaj bend, a siguran sam da vas ima jos puno takvih.