Nakon fenomenalnog albuma Visions, kojega je ovaj band podario power metal zanru, Stratovarius su upregnuli svoje snage u stvaranje dostojnog nasljednika, kojeg uskoro dobijamo pod imenom Destiny. Da je dostojan nasljednik, o tome nema govora, ali takodjer i o tome da isti ne blista kao i Visions, koji je i do danas najblistaviji album u njihovoj karijeri.

Bandovi inace nakon toliko uspjesnog albuma ili odu u neke druge vode, zagube se u svojoj zelji za kompliciranijem i boljem, ili se jednostavno raspadnu jer su dostigli svoj vrhunac. Stratovariusu se nije dogodilo niti jedno, ali sjena Visionsa ce ih nadalje stalno progoniti. Tako da je Destiny u biti malo "prosireniji" Visions album. Svi detalji prijasnjih hitova su prisutni, ultrabrzi riffovi, hiperbrze klavijature, zvuci klasicne gitare pracene brzim ritmom Jorgovog double-shota (sto je jedan od trademarka Stratovariusa, koji je nakon njih postao posast u poweru), i visoki Kotipeltovi vokali. No nesto ne stima kako bi trebalo. Aranzmani pjesama su vise progresivniji i trude se biti sto slicniji onima s Visionsa, ali na sto neprimjetniji nacin. No iz ovoga se nikako ne smije zakljuciti da je album za bacit.

Inace se naslovne pjesme nalaze negdje skrivene u sredini albuma, ili gurnute na zadnje mjesto, no ovdje album otvara istoimena Destiny. Zvuci andjeoskih glasova pjevuse jednostavnu melodijicu koja eskalira pa dozivljava pad da bi je u brzem ritmu preuzela gitara pracena bubnjevima. Jako lijepo, no ipak nekako predugo (skoro 2 minute slusanja iste melodije od par taktova). Naravno, posto je to naslovna stvar, stize u pakovanju od 10 minuta. Los potez za pocetak albuma, iako stvar moze lijepo sjest. Vjerojatno bi se album ljepse otvorio da je na pocetnoj poziciji bila brza i tecna stvar kao No Turning Back ili Rebel, koje cine prave poslastice za ljubitelje brzog power ritma isprepletene Jennsovim nevjerojatno brzim upadima. Pjesma koja se pojavila na istoimenom singlu, S.O.S. je hitoidna pjesma srednjeg tempa koja se sastoji od odlicnog pocetka, odlicnog nastavka i jos boljeg refrena, definitivno "a must hear" stvar. Anthem Of The World je jos jedna dugometrazna stvar koja se puno ne razlikuje od pocetne Destiny. Ovaj put nas melodijom u pjesmu unose zvuci violina, pa zatim nastavljaju pratiti gitaru, ponovno u trajanju od kojih 2 minute. Lijepo zvuci, al ljudi pobogu:). Ipak, ova pjesma mi nekako bolje sjeda od pocetne, moguce zbog poletnijeg tempa, a usput - Beware!, pjesma sadrzi uzasno zarazan refren koji ima tendenciju vrtenja po glavi narednih par dana;). Da album ne bi nudio samo kolosalne i migovski brze pjesme, tu se nalaze i par laganica, sto i nije neko smirenje vec vise gnjavaza. 4000 Rainy Nights je po meni jedina uspjesna laganica ovdje, no kraj je prilicno scary kad ostane prisutan jedino vokal i akusticna gitara pracena zvucima kise. Ne, nije scary zbog atmosfere, vec vokala. Kao bonus track se ovdje nalazi i Cold Winter Nights, i jos uvijek mi nije jasno zasto bandovi daju tako dobre pjesme samo odabranom drustvu koje ugrabi special edition CD.

Unatoc kliseiziranju samih sebe, Stratovarius su ponovno stvorili album vrijedan vasih para i mjesta u kolekciji. Da nije bilo Visionsa, ovaj album bi definitivno stajao na njegovom mjestu.