Nakon trogodisnjeg "odmora" od Stratovariusa tijekom kojeg su se bavili solo projektima i slicnim avanturama Timo, Timo, Jari, Jörg i Jens su se vratili stvaranju vrhunskog power metala. Doduse, ovaj put su nadogradili njima vec klasicni glazbeni izrazaj kojeg su prezentirali na prethodnih pet-sest albuma i napravili mali odmak od njima tipicnoga. Elements pt. I je agresivniji, nesto brzhi i debelo progresivniji od svog prethodnika, a i velikog dijela Stratovarius diskografije.

O glazbenicima mislim da nema smisla trositi rijeci, posto su s te strane vjerojatno najbolji u power metalu, a vrlo vjerojatno i sire. Kao ilustraciju toga samo poslusajte Stratofortress pa ce vam sve biti jasno.

Na prvo slusanje ovo nije bash tipican Stratovarius jer osim prvoobjavljenog singla Eagleheart te josh dvije pjesme Find Your Own Voice i Learning To Fly ostale su dosta "novije" po pitanju ovog benda. Cini se da se ovaj bend zeli dalje razvijati na temelju onog melodicnog powera na koji su nas naucili u ovih petnaestak godina i desetak albuma. To razvijanje vlastitog sounda, prepuno orkestracija, zborova, virtuoznosti na svim poljima (osim valjda tekstova) najvise dolazi do izrazaja na najduljim pjesmama Elements pt. I tj. Soul Of A Vagabond, Fantasia i Elements. To bi bio odgovor onima koji tvrde da je Stratovarius istrosen bend koji vise nema sto novoga ponuditi metal sceni vech samo reciklira samoga sebe. No, s druge strane kao da su se bojali potpuno otpustiti uzde te su na ovaj album stavili i tri, rekao bih, "tipicne" pjesme koje gaje njihov klasicni izrazaj. Po tome je ovaj album u mnogocemu prijelazan jer bi se trebao svidjeti nesto siroj publici i pokazati da je ovaj bend na inventivnom planu ispred mnogih drugih bendova. Kao takav, ovaj album ce dosta cudnije zvucati ljudima koji su htjeli cuti pjesme poput: Black Diamond, Hunting High And Low, Father Time itd. (iako su one tri brze pjesme koje sam spomenuo vrlo bliske takvom tipu pjesama), no nemojte odustati nakon prvog ili par slusanja! Najbolji albumi su cesto oni koje vam "ne sjednu" od prve i tek svakim sljedecim slusanjem otkrijete nesto novo i shvatite njihovu dubinu...

Osim ovih pjesama na albumu se josh nalaze i Papillon koja je jedna od cudnijih pjesama... mislim ima dobru melodiju, a i svidja mi se glas djecaka koji otvara i zatvara pjesmu, ali sredisnji dio je poprilicno mlak i djeluje kao da pjesma stoji na mjestu. A Drop In The Ocean je solidna balada i kao takva je podnosljiva za zatvaranje albuma, ali daleko je od nekakvog remek-djela.

Jedna od stvari koje jako strse na ovom albumu su vrlo "hipijevski" orjentirani tekstovi. To se mozda najbolje moze procitati/cuti na Fantasia tj. tekst ide"...a world without hate, without heaven, without hell - no wars, no arms, no religion, no god...", sami prosudite... Tolkki (koji je napisao sve tekstove) je ocito zabrinut potragom za vlastitim identitetom i snalazenjem u svijetu jer se te misli protezu kroz sve tekstove, a u cetiri pjesme spominje "no god i sl." tj. u relativno negativnom kontekstu. Ajde dobro...

Treba se osvrnuti i na poprilicno neuspjelu naslovnicu (u biti cijelu knjizicu) i koristenje boja koje bi samo dijete moglo izabrati (iako simboliziraju cetiri elementa) i slike koje je dobri stari Derek Riggs (Iron Maiden, to sigurno niste znali, je li??) radio valjda totalno wasted! Moze on debelo bolje, a i trebao je!

Album mi je tek sjeo nakon vise slusanja i sada mi je jedan od njihovih boljih albuma. I iako mi se svidja ovaj njihov pomak, Visions im i dalje ostaje najbolji uradak i tesko ce ga bilo koji sljedeci Stratovarius album preshisati. Pravi Strato fanovi ce htjeti nabaviti ovaj album i nece se razocarati, a jednako vrijedi za sve ljubitelje dobrog powera sa natruhama progresive. Ostali neka ga barem poslusaju jer u pitanju su jedni od trenutacno najboljih glazbenika u metalu, ali i sire sa sasvim dobrim idejama i josh boljom izvedbom. Eh, da nije tih par pjesama, knjizice i djelomicno tekstova...