Episode je prvi album Stratovariusa u dobro nam znanoj postavi koja i danas svira zajedno. To je ujedno i peti album ovoga banda, ali sto je mnogo vaznije, i eksplozija na metal sceni! Prije ovoga albuma bas se nije imalo prilike cuti nesto ovako brzo, melodicno, a tako podebljano klasikom. Da ne spominjem Kotipeltov vokal koji se svijetu predstavio na prethodnom albumu "Fourth Dimension", a s ovim albumom ucvrstio svoje mjesto medju ponajboljim pjevacima u metalu, ali i sire. Spominjem njega jer je dobro znana cinjenica da se band ponajprije zamijeti po pjevacu, a tek onda po ostalim clanovima i njihovim sposobnostima. O ostalima necu trositi rijeci, za to imate povijest ovoga banda...

Sam album se sastoji od 63 minute glazbe rasporedjene u dvanaest pjesama koje se povezane tematikom, iako ovo nije konceptualan album, a ta tema je vrijeme. Vec sam u jednoj recenziji ovoga banda napisao da pjesme ovog banda po nazivima mozete pogoditi u masi drugih pjesama, a kako i ne bi kada se zovu npr. Stratosphere, Speed Of Light, Father Time, Night Time Eclipse itd. da sada ne spominjem i pjesme s njihovih drugih albuma. Ovaj album je dobar prijelaz s "Fourth Dimension" na "Visions" po tome sto se polako profiliraju tipicne Stratovarius pjesme koje postaju trademark banda, tj. brze i uzasno brze melodije koje traze enormnu vjestinu od svih clanova banda (a najvise Tolkki i Johansson dolaze do izrazaja) i visoki, visoki Kotipeltov vokal. No, ovdje nije u pitanju u potpunosti takav album vec je tempo cijelog albuma nesto sporiji nego sto smo navikli od ovog banda (to je problem sa pisanjem retrospektivnih recenzija).

Usprkos tome sto album zapocinju Father Time i Will The Sun Rise?, uvijek rado izvodjene i slusane pjesme jer bride energijom, tempo cijelog albuma je dosta spor nego sto mnogi misle kada se spomene Stratovarius. Eternity je pak drugo lice Strata; akusticne gitare, zbor, orkestar...opcenito osjecaj grandioznosti koji izvire iz svake sekunde ovog sedmominutnog cuda. Prvi instrumental na albumu je Episode i ujedno onaj laganiji, nista posebno vec sluzi kao prijelaz na josh jednu brzu pjesmu, Speed Of Light poslije koje opet slijedi ogroman pad u tempu. To polako pocinje liciti na voznju vlakom smrti u lunaparku i nije bash pre-ugodno uhu (barem mojem, iako su u pitanju stvarno dobre pjesme). Dakle, slijede Uncertainty i Season Of Change. Prvu je u potpunosti napravio Kotipelto (cudno da je Tolkki to dopustio, hehe) i vise je "umjetnicka" pjesma, sporijeg tempa, dosta ponavljanja i ponesto cudan refren ispadaju za rezultat. Dosta netipicna pjesma za ovaj band iako je u pitanju ovaj, ponesto "zbunjujuc" album. Druga je pak najbolja od sporijih pjesama na Episode. I ona krece polagano, ali ju otvaraju klavir, akusticna gitara i Kotipelto skoro pa sapcuci. Tekstualno je ona mozda najbolja Stratovarius pjesma ikada, a to dolazi do izrazaja najvise na zadnjoj strofi, uz ponesto "apokalipticnu" pratnju ostatka banda. Nakon "uvoda" od prve cetiri strofe slijedi karakteristicna, poduza Tolkkijeva solaza jer bez toga to nije to:-)) zatim zbor i akusticna gitara te stizemo do vrhunca oko minutu i 45 sekundi od kraja sa prije spomenutim "apokalipticnim" feelingom (barem tako meni zvuci...). Stratosphere je drugi instrumental i to onaj brzhi, mada posjeduje i sporiji srednji dio da bi se ponovno ubrzao pri kraju. Samo poslusajte sto taj majstor na gitari moze, a nije losh ni Jens. Eh, sada slijedi jedna dosadna - Babylon. Nije bash da Stratovarius radi pjesme ponesto mitolosko, kulturoloske prirode i to je vec prva stvar koja je cudna. Dakako da je pjesma pri tome duza od sedam minuta i spora, a jedini koji dolazi do izrazaja je Kotipelto i naravno Tollki sa kilometarskom solazom negdje dve minute od kraja. Inace cijela pjesma debelo stoji na mjestu pa i sam refren sto me jako zacudilo. Cjelokupni feeling nakon slusanja pjesme je groteskan, ali sto cete... A onda Tomorrow i potrebna brzina nakon sedam minuta prethodne "praznine". Pjevac dosta cesto pokusava opaliti sto je moguce vise i prvotni pokusaj (2:10) je zadovoljavajuc, ali ne i odusevljavajuc. Sljedeci su mnogo vishi (3:20) i kada bolje razmislim to je dosta rijedak Kotipeltov izlet iako pjeva dosta visoko i cesto u falsetu. Skoro osam minuta dugacka Night Time Eclipse je josh jedna od sporijih pjesama koje su jako zastupljene na Episode. Posjeduje jako lijepe melodije i nije toliko dosadna kao Babylon, vjerojatno jer sadrzi i brzhe dijelove koji se izmjenjuju sa sporijim. Kotipelto ovdje nudi jednu od najboljih interpretacija i stvarno vrhunsko pjevanje (refren) iako ne ide nuzno u nebesa sa glasom. Secer na kraju je u vidu ultra-laganice kakvu ovaj band nije nikada prije, ali ni poslije napravio, a daleko nadmasio - Forever. Akusticna pjesma prepuna boli sa josh jednim fenomenalnim refrenom. Iako je daleko od tipicnih Strato melodija moze stajati uz bok Black Diamond kao mozda najbolja njihova pjesma.

Da nema toliko dugackih pjesama sporijeg tempa ovaj album bi danas vjerojatno bio cijenjen u najmanju ruku kao Visions, no i ovako je jedan od boljih. U svakome slucaju je klasik u kojem bi svaki metalac koji voli power trebao naci nesto za sebe, a Stratovarius je poslije njega krenuo u josh vece visine jer naredne godine je izdan...