Prvi album Stratovariusa mi je dugo predstavljao pravu misteriju. Ne sada u tom smislu da je tako cudan da ga nikako ne bih mogao povezati sa Stratovariusom kakvim ga znamo danas. Kvaka je bila u tome sto je ovaj album bilo stvarno tesko nabaviti (osim ako niste imali viska kojih 50$, karticu i pristup netu, naravno), ali eto kako je Strat postajao popularniji i rjedji materijali su poceli isplivavati na povrsinu te postajati dostupni na svakojakim mjestima.

Prvo sto zamjecujemo je neka zmija koja izlazi iz groba na naslovnici, a naziv albuma Fright Night, sve to se nekako ne uklapa u cijelu pricu o ovom bandu, zar ne? Ni postava samog banda nije bash poznata? A kada stavite album u liniju sto cujete?

Ovdje je u pitanju skoro u potpunosti drugaciji album, ali i band kada smo kod toga. Neke naznake zvuka koji ce se razviti u buducnosti postoje, ali se temelje na tu i tamo koristenim klavijaturama, Tolkkijevim solazama i nesto brzhim djelovima, ponekad... No ipak je u pitanju dosta sporiji album, nesto tezeg i mracnijeg zvuka, sa pratecom tematikom. Produkcija je pak upravo onakva kakvu mozemo ocekivati od necega sto je nastalo prije petnaestak godina u relativnom undergroundu... Ovdje imamo priliku cuti i Tima Tolkkija kako pjeva, a ne "samo" divlja po gitari. Moram priznati da je, ovako retrospektivno, to Tolkkijevo pjevanje sasvim podnosljivo iako ima ponesto cudnu boju glasa i ograniceniji raspon istoga. Ako nesto stoji to je da je Kotipelto bio nasusno potreban Stratovariusu u njihovom daljnjem napretku. No dakako da ce biti i onih kojima se upravo Tolkkijev glas vise dopada.

Sama glazba, osim vech spomenutih naznaka stvari koje ce uslijediti nakon par ljeta, je dosta pod utjecajem Sabbatha iako ne toliko izravno, a i nije da je u pitanju neka kopija karakteristicnog Ozzyevog vokala. Ima tu i maidenovskih riffova, dapace na Black Night se non stop cuje karakteristicni riff koji me navodi na Aces High. No prvenstveno tu mislim na "rane" Maidene, tj. pre-Dickinson era sound. Na albumu se nalazi i par instrumentala od kojih je jedan nesto zesci Fire Dance, na kojemu Tolkki po prvi puta na "velikoj sceni" pokazuje svoje gitaristicko umijece, koje je vec tada bilo ogromno. Drugi instrumental je posljednja pjesma, prikladno nazvana Goodbye te je to mnogo laganija pjesma na akusticnoj gitari. Inace, album zapocinje sa Future Shock, pjesmom koja je dobrano na tragu buducim djelima ovog banda, melodicno i na nekim mjestima sasvim solidno brzo. No ipak se tesko naviknuti na Timoov glas, ma je dobar, ali istovremeno dubok i nikada ga ne "otpusta" do kraja, da ne pricam da zna koji put i "fulati" tonalitet... False Messiah je pak dosta "isprekidana" pjesma u kojoj nema toliko gitaristickog "izivljavanja" glavnog nam lika (cak i tada) ovog banda, a meni je jedna od najdrazih na albumu. Naslovna Fright Night je i najduza pjesma na albumu, (kako tipicno...) dosta je promjenjivog tempa sa jako dobrim klavijaturama kao kontri sveprisutnoj gitari. Sto ce vrijeme pokazati je dobitna kombinacija za ovaj band:)) Witch Hunt je pak nesto vise hard rock usmjerena pjesma sa Uriah Heep ili Deep Purple prizvukom. Kao prava baldada zapocinje Darkness no kasnije dolazimo do riffa koji se preuzima kontrolu te se pjesma dalje razvija u pravi klasik heavya nastao dobrano pod utjecajem bandova poput Rainbow ili Dio.

Cinjenica je ta, da je sada 1989. vjerojatno bi ovaj album objerucke prihvatili kao prvoklasan heavy album, ali ovako na taj album gledamo iz danasnje perspektive koja je pak od tog albuma udaljena desetak godina u pravcu proslosti. Stratovarius danas i Stratovarius tada imaju mnogo poveznica, ali istovremeno postoji i dosta razlika. No gledano retrospektivno stvari su vise nego logicne i temelji za buduce albume su prisutni...