Tako mi maminih przenih tikvica, ovaj album donosi mnogo noviteta iz kuce Theatre of Tragedy! Ovo izdanje je zasigurno najvaznije u karijeri ovog norveskog benda jer doom-gothic style mijenjaju u jednu interesantnu spojku electra, gothica, popa, rocka i metala. Kako se snalaze na novom teritoriju? Ima li to uopce kakve veze sa njihovim ranijim albumima? Da li je to uopce Theatre of Tragedy?!?!?! Otkrijte u slijedecoj epizodi za tjedan dana.... ne, ne, nego u nastavku recenzije. Naravno da nisu bas svi sretni ovom nenadanom promjenom zanra. Ovdje prvenstveno najvise gube metalci koji su bili vezani za njihove ranije odlicne uratke kojim su se probili u sam vrh metalske zajednice. Ali ta nam cinjenica jednostavno ne moze dati povoda za izjave tipa "Ovo vise nije metal i zato je totalno sranje, te mu treba dati odmah najlosiju ocjenu", a da uopce niste bacili uho na ovih pedesetak minuta. Dakle, prvo izbacujemo sve predrasude. Jer ako zelite objektivno odslusati i sami ocijeniti ovaj album morate zaboraviti na sva ostala izdanja grupe i najbolje bi bilo ovo smatrati novim bendom. Dobro, a sada sam album.

Prvo par redaka oko vokala. Na ovom planu odnosi su se najmanje izmijenili jer jos uvijek imamo vokalne duele starog lava Raymonda I. Rohonyija i zgodne male Liv Kristine. Rijec 'duel' ovdje stoji u izvornom znacenju, jer Raymond ovdje pjeva u potpunosti bez emocija i bez nepredvidivih vokalnih ispada, sto zvuci robotizirano (o death metal vokalima naravno nema govora). Liv Kristine, sa druge strane, predstavlja totalnu suprotnost. Prije nisam kuzio ljude kad bi rekli da netko ima seksi glas jer je to meni bilo nepojmljivo. Ali evo sada mogu reci da Liv ima nevjerojatno sexi vokale (ne teze nikakvom opernom egzibicioniranju) koju su topli i njezni. Nemojte sada misliti da sam se napalio (mozda jesam malo), ali zenska zaista glazbi daje posebnu draz svojim tihim prolazima ili iznenadnim kratkim uzvicima. Njih dvoje su svoj posao podijelili pola-pola. U 90 posto pjesama Raymond pjeva sve vokalne linije ukljucujuci i pre-chorus, dok je refren u potpunosti ostavljen Liv. Jedina iznimka je stvar "Image" koju u potpunosti pjeva Liv i bonus track u kojem su obrnuli uloge tj. Raymondu pripada refren.

Velike promjene u zvuku ToT-a donosi glazbena podloga. Gitare definitivno nisu u prvom planu, tj. sviraju samo osnovni riff ili poneku melodiju, ciji zvuk takodjer zna biti produkcijski dosta umjetan. Najvecu ulogu ovdje odradili su sampleovi u koje je ubaceni mnostvo electro, industrial umjetnih zvukova. Nerijetke su i klavijature koje odrazavaju onu gothic stranu albuma, kada se izmedju hladnih umjetnih zvukova ubaci topla sintisajzerska melodija.

Prvih sest pjesama su prva mala, kratka remek-djela: interesantna glazba, inovativne ideje (iako je sam zanr sve, samo ne inovativan), odlican refren i interesantan kontrast mehanizacije i osjecaja, robota i ljudi. Meni najbolja stvar na albumu je nesto energicnija "Image" sa upravo fenomenalnim Livinim vokalnim linijama, prodornijim refrenom i inteligentno ubacenim umjetnim melodijama. Kao posebnu pjesmu koja se izdvaja na albumu spomenuo bih "Space age". Na svim ostalim stvarima teziste se nalazi na vokalima, dok je ova stvar vise glazbeno orijentirana. Pjesma se bazira na posebnom zvuku klavijatura koji prokleto podsjeca na Burzumove sintisajzerske uspavanke (znam da zvuci kontradiktorno) ali je zato pun emocija.

I na kraju da odgovorimo na pitanja postavljena na pocetku. Grupa se odlicno snalazi i na ovom podrucju, te ce album zasigurno dici (tj. vec je digao) dosta prasine u tim glazbeno orijentiranim krugovima. Dalje, ovo nema bas prevelike veze sa prijasnjim albumima, ali ostao je onaj prvobitni cilj glazbe ovog benda, a taj je da se radi emocionalno upecatljiva glazba sto je ovdje i postignuto, sto nas navodi na zakljucak da je ovo Theatre of Tragedy u svakom smislu rijeci. I zato dragi metalci, nemojte smatrati da cete postati pussies ako budete slusali ovakvu glazbu (ja zasad nisam postao, ali tko zna) i prosirite malo svoje glazbene horizonte albumom ovakvog tipa cija kvaliteta je neosporna.