Theatre of Tragedy je bend koji se tijekom godina odlucio odmaknuti (neki bi rekli evoluirati) od svojih pocetaka, a u njihovom slucaju promjena je drasticna. Mijena zapoceta vec na pocetku njihove karijere vodi nas kroz vise slojeva glazbenog izricaja koji je u pocetku bio doom-gothic (i to zbilja maestralan, ako se mene pita), a da bi sada predstavljao neku mjesavinu popa, rocka i gothica zacinjenu sa obilnom kolicinom elektro prizvuka. Nekima muka, neke zivo zaboli, a nekima dar s neba. Srecom, sebe vidim u onoj posljednjoj skupini, pa sam se s gustom upustio u pisanje kratkog osvrta na ovaj uradak norveskog benda.
Zaokret zapocet na Musique ovdje se nastavlja, te je ovaj album potvrda njihovog novog pogleda na glazbu (sam naziv pretposljednjeg albuma to i govori). Vokalno, recept iskushan na Musiqueu je upotrijebljen i na Assemblyu. To u biti znaci da Raymond I. Rohonniy pjeva potpuno aemocionalno, smireno, mehanicki i to skoro sve vokalne linije na albumu (osim Let You Down i Motion koje u potpunosti pjeva Liv), a Liv Kristine je sebi "zadrzala" refrene, koristeci svoj mackasti glas u svakom mogucem trenutku, predstavljajuci suprotnost Raymondovim vokalu.

Teziste je, znaci, na glasovnim duelima toplog i hladnog, osjecajnog i tupog, Liv i Raymonda, te se to se proteze kroz cijeli album. Glazba je sama po sebi dosta hladna, jako velika kolicina electro, industrial i inih samplova, a sve to umnogome zvuci kako su i htjeli, umjetno... Gitare su tu samo radi pratnje, pokojeg riffa, a i to je vise "konfekcijski". Klavijature nadopunjavaju melodije, ali nema neke virtuoznosti i nadopunjuju elektro prizvuk.

Automatic Lover - prava pjesma za otvaranje albuma, bez okolisanja, dosta agresivna i dok su Raymondovi vokali "udavljeni" silnom elektronikom, Liv zvuci vise nego "nadrkano". U svakom slucaju nesto sto od nje nisam bas ocekivao. Meni jedan od favorita je Universal Race - vokalno tipicni izdanak ovog albuma, "Raymond krece, Liv ulece" s dosta nabrijanijim gitarama nego obicno, prava industrial metal pjesma. Zatim slijedi enormni pad u tempu - Episode, valjda poslije Motion najmelankolicnija pjesma na albumu, a samim time pravo mjesto za isticanje Livinog slatkog vokala. Play i Superdrive su mid-paced, a ova druga je cisti POP, mozda najveci odmak u njihovom stvaralastvu koji sam do sada imao priliku cuti, kao da slusam Garbage itd. Let You Down krece sporo da bi u se zatim potpuno rasplamsala i u tim djelovima bila najbrza pjesma na albumu, definitivno ne za preskakati! Starlit mi je jedna od najdrazih, ako nista onda zbog toga sto se na ovoj pjesmi vidi da nisu odbacili ono sto su prije stvarali, jer atmosfera (gitare uopce nisu nabrijane) i vokali jako podsjecaju na Aegis. Envision - mid-paced koja naginje brzinama, jako energicna pjesma sa nabrijanim gitarama, ali i elementima akusticne gitare i ponajbolji kontrasti dva vokala (za Livin vokal ovdje nemam rijeci, apsolutno fenomenalno!!). Ukratko, najbolja pjesma na albumu. Flickerlight - prvo nabrijane gitare, pa Raymond prica sebi "u bradu", a zatim Liv na refrenu...pogodili ste, prava Assembly pjesma. Liquid Man - jedna od sporijih pjesama na albumu, a istice se po tome sto sadrzi zanimljiv dijalog dva vokala, jako "tople" klavijature i na mahove "zuljanje" po gitari. Album zatvara vec spomenuta Motion.

Theatre of Tragedy i dalje ostaje vjeran sebi u stvaranju njima tipicne, emocionalne glazbe, iako na nesto drugaciji nacin. Stvorili su vise nego solidan album, bolji od prethodnog, i onaj tko zeli malo pomaknuti svoje horizonte od tipicnog metala sigurno nece zazaliti ako preslusa ovaj album. Ako pak netko misli da su se "prodali" i otisli skupljati pare u nekim isplativijim krugovima, grdno se vara! Cinjenica da je gothic scena danas jaca nego ikad i da masa nekih novih klinaca danas kupuje sve i svasta u vezi s takvom glazbom je upravo suprotna onome sto bend danas radi, pa se ti misli...