Epizoda sa Tomasom 'Tompom' Lindbergom na vokalu (iz legendarnih At the Gates) nije dugo potrajala. Poprilicno brzo i neocekivano nakon izlaska prijasnjeg albuma ove vrhunske svedsko/finske death (a i thrash) postave "Crowned in terror" bend bijesno proglasava razilazenje sa pjevacem Tompom. Kasnije se razotkrilo da se radilo o neprofesionalnom ponasanju Lindberga prije nastupa (konzumiranje alkohola) i na kraju je ispalo da je pjevac i ovu postavu promatrao kao jednu prolaznu stanicu u svom zivotu. Lindberg nikako da pusti duze korijenje u nekoj postavi: sa grinderima LockUp ima jedan album vani, sa melodicnim deatherima Nightrage takodjer, isto vrijedi za punk/death bend Disfear. Jedino su postave The Great Deciver i Skitsystem one koje on gura. Tip se poprilicno 'kurva' naokolo i zato nije zasluzio da i The Crown tretira jednako prolazno kao i neke ostale nabrojane bendove. Ali dosta o njemu, samo se trosi dragocjen prostor.

Postoji jedan jedini vokal koji je originalan The Crown vokal - Johan Lindstrand - koji je napustio bend nakon albuma "Deathrace king" ali se sada vraca u postavu u velikom stilu i izgledom nabrijanog Elvisa. Oni koji su u zvijezde kovali "Crowned in terror" zbog tehnicke potkovanosti ovog striktno cvrstog death metal albuma mogli bi na prvo slusanje osjetiti neshavacnje novog albuma "Possessed 13". Zasto? Zato ste je na "Crowned in terroru" potpuno izostavljena ona rokerska thrash strana glazbe koja je imala puno veci udjel na prijasnjim albumima tipa "Deathrace king" i "Hell is here". Sada se ta razuzdana prljava thrash strana vraca sa starim vokalom u velikom stilu i bend ponovno postaje ono sto je oduvijek bio: nikada prekruti, klinicki hladni death metal (iako su i na tom polju dokazali svoju kvalitetu) vec lezerni death/thrash bend pogodan za razuzdane/zajebantske pijanke. To dalje znaci da je bend prestao ganjati brzinu pokusavajuci obarate bubnjarske rekorde (iako im je to sa ludim Fincem Janne-om za bubnjevima poprilicno uspijevalo) i vise se usredotocio na mosh i headbang kompatibilan ritam koji garantira kaos na koncertima (bez puno filozofiranja - blastbeata ima u puno manjim kolicinama iako brzog ritma nenedostaje koji je cesto brzi thrash ritam). Jos jedan zastitni znak postave bile su mocne osvjezavajuce melodicne solaze. Udio melodicnosti ovdje je poprilicno opao iako se lijepih solaza da naci bez problema.

Kad je to sve receno radi nezaobilaznih mjera upozorenja evo pokoja informacija o pjesmama. Album je podijeljen u tri poglavlja: Initiation (prvih pet stvari) - Exaltation (drugih pet stvari) - Annihilation zadnje tri stvari stvari) = ukupno 13 komada. Pri skladanju albuma momci su izgleda gledali mnogo starih talijanskih splatter-horror filmova jer su na temelju njihove konstrukcije gradili ovaj album (da ne spominjem mocni cover inspiriran istim). Na prijasnjim albumima songwriting je bio podijeljen izmedju ritam gitariste Marka Tervonena (njegove pjesme cete prepoznati po naglasenoj melodicnosti) i basiste Magnusa Olsfelta (sklada beskompromisne brze stvari). Na "Possessed 13" primat je imao Magnus i sa glazbene (odatle i naginjanje razuzdanim, nemelodicnim thrash stvarima) i sa tekstualne strane. Najbolja stvar na albumu je kratka, eksplozivna Zombified koja sa svojim jednostavnim refrenom (ponavljanje naziva pjesme) daje old-school-thrash feeling (sto na mnogo mjesta vrijedi i za cijeli album) i time je dusu dala za koncerte i dizanje mase na noge. Slicno vrijedi i za ostale brze pjesme Deliverance (fini riffing u refrenu), Natashead overdrive (tipicni thrash riffing koji vuce korijene iz njihove pocetne faze), jednostavno gradjenu Kill em all, rascjepkanu ali ritamski savrsenu Face od destruction... itd. Od sporih pjesama isticu se Bow to none (naglasena bas-gitara) i Dawn of emptiness (ultimativna The Crown slow motion pjesma). Album krase i dva slicna instrumentala koji unose tu plahu dozu melodicnosti na album. Sto se vokalne izvedbe tice Johan Lindstrand u onim godinama u kojima je pauzirao nije izgubio nimalo vokalne agresivnosti i jednostavno je zastitni znak ovog benda. Sto se produkcije tice, zvuk je voluminozan, gitare su zvukom otupjele, nisu tako ostre kao na albumu prije te ovdje odgovaraju glazbi iako su mogle biti malo glasnije. Ono na cemu ovdje mozete gustati su bubnjevi. I to od bubnjarskih sposobnosti bubnjara do njihova mocnog zvuka (npr. blastbeatovi zvuce razarajuce i nekliseizirano).

I koje je na kraju pravo lice ovog benda? Da li je to sirovi precizni death metal ("Crowned in terror") ili lezerni death/thrash ("Possessed 13")? The Crown zna svoj posao na obadva polja. Ostalo je stvar osobnog ukusa. Ako se smatrate fanom ovog odlicnog benda znate cijeniti i uzivate u svakom nalicju. A dovraga, ovdje se govori kao da je bend prosao kroz neku transformaciju. Nije! Uzivajte u ovom izvornom agresivnom metalu i ne obazirite se na sitnice. One su nocna mora samo nas recenzenata.