Jebote. Kakvo pozitivno iznenadjenje. Therion. Definitivno unikatan bend zasluzan za razvoj i popularizaciju totalno novog metal usmjerenja. Sjecam se kad je prije skoro 10 godina album 'Vovin' pokucao na vrata - to je bilo vrijeme totalne simfo euforije. Ma tko jos spaja metal s klasicnim instrumentima i chorovima? I to s 'pravim' klasicnim instrumentima, u potpunosti izbjegavajuci prozirno/jeftine klavijaturne samplove i matrice odvodeci metal na puno visi level i standardizirajuci time pojam 'sympho metal'. Therion - preciznije mastermind Christopher Johnsson - je to radio na elegantan, profesionalan i zanimljiv nacin. 'Vovin' je ovom bendu nakon godina neuspjesnog probijanja otvorio nova vrata -vrata vecih turneja i vecih studijskih budzeta. Od tog vremena proslo je podosta godina i 4 studijska albuma kojima je bend ustalio svoje ime u (hm) analima metala, osigurao horde gorljivih fanova i usavrsio svoj inovativan glazbeni izricaj.

Toliko o objektivnim cinjenicama. One pojedinacne, subjektivne su puno vaznije. 'Secret of the Runes' bore me to tears. I ne, nema to veze s padom u kvaliteti ili s presusivanjem ideja - prije je to glazbena formula koja se pocela ponavljati i cija je preforsirana uporaba dovela do upravo suprotnog, negativnog ucinka. Dvostruki album 'Lemuria/Sirius B' nije promijenio stanje i - eto - bend me vise nije interesirao i sam 'sympho metal' s milijun klonova, zivcirajucih zenskih skolovanih vokala i mrljavih orkestracija sa smanjenim udjelom agresije/metala mi se prilicno ogadio. Ne samo meni.

Ali ajde, jednu, dvije sanse novom albumu ipak mogu dati. 'Gothic Kabbalah', dakle. Cim je album procurio na net, misljenja oko istog su se zestoko podijelila, sto je postao uobicajen slucaj sa svakim novim izdanjem postave. Standardna boljka svih bendova koji moraju zadovoljiti veliku bazu fanova. I opet imamo dvostruki CD, ovaj puta u jednom pakiranju i s istim datumom izlaska. 15 pjesama, preko 80 minuta novog materijala. I MATER TI! Dogodilo se ono najmanje ocekivano. Therion je, po mom skromnom misljenju, izdao najbolji album svoje karijere i time vratio nadu i vjeru da bend moze izaci iz sivila vlastitog zvuka, modificirati ga, ljepse upakirati i time stvoriti remek-djelo.

Album definitivno nije sjeo isprve. Tu i tamo uğe pokoja vokalna linija, melodija ili bubnjarski prijelaz u uho, ali nista konkretno. Meğutim kako to ide s velikim albumima, stvari moraju kad-tad sjesti na svoje mjesto. Glavna oznaka ovog albuma je stilsko bogatstvo. To znaci da nema vise dominacije orkestra i chorova. Glazba siri svoj spektar utjecaja, uzima po malo od svakog iole veceg stila i ne ogranicava se samo na osnovne. Ta raznolikost podsjeca na 'Theli' vremena kada Christofer jos nije imao viziju ultimativnog Therion zvuka vec je nabacivao razlicite utjecaje i pokusavao ih spojiti u smislenu strukturu. Ono po cemu se razlikuju dobri songwriteri od svojih losih kolega jest osjecaj za strukturu pjesme. Moze netko ne znam kako tehnicki savladavati svoj instrument, ali ako nema zavrsni dodir kako tu tehniku pravilno uklopiti u pjesmu - eto ti zla (boljka mnogih tehnickih i brutalnih DM bendova). Christofer i ekipa na srecu nemaju takvih problema: Pjesme su vrlo tecne. Sto ne znaci da se nije pazilo na detalje. I upravo ti vrazji detalji cine razliku - dodatno podebljana melodija, kratki bubnjarski fill, singalong zbor ili ukusno postavljeni ritamski prekidi na par mjesta stvaraju cak i prog feeling. Anyway, ono sto se mora opet naglasiti jest da je 'Gothic Kabbalah' album stilski vrlo sirok, raznovrstan i bogat. Kad bi poslije ovog dvostrukog albuma ubacio 'Vovin', osjetila bi se dominacija chorova, orkestralnih partitura, te jedna crta jednostavnosti, sto je sve, na srecu, izbjegnuto na novom albumu. I upravo ta crta cini ovo izdanje izvrsnim.

Da je Mats Leven mocan pjevac, tu se nema sto filozofirati. Ali Snowy Shaw? Ex-Mercyful Fate, ex-Dream Evil bubnjar s pokojim propalim solo projektom pokazuje zavidnu sposobnost prezivljavanja na metal sceni i evo ga kao junaka u potpuno novoj funkciji pjevaca u jednom vokalno izuzetno zahtijevnom bendu. Iako se dobro cuje razlika u rasponu ove dvojice vokala, Snowy je ipak pozitivno iznenadjenje albuma. Na mnogo mjesta njih dvojica se fino nadopunjuju i cine dobre vokalne linije i jos bolje refrene ('Tuna 1613'). Njima dodajte jos dva zenska soprana koji najbolje zvuce upravo kad ne forsiraju svoj vokal u potpunosti, nego kada zvuce kao normalne pjevacice. You know what I mean. Takvih trenutaka, na srecu ima dovoljno. Dakle, imate navedena cetiri vokala, mali milijun kombinatornih mogucnosti i svaki od njih cut cete u solo ispadima, poduplanim refrenima i ne-pretjeranom grupnom pjevanju.

Samo otvaranje albuma je moglo biti i spektakularnije. 'Der Mitternachtloewe' ipak daje grubi pregled onoga sto vas ocekuje u nadolazecih 80 minuta glazbe: gitare variraju od heavy metal riffova do akustike, vokali se neocekivano ispreplecu, tek pokoja dionica klasicnog instrumenta ukrasi atmosferu dok refreni najcesce cine fini vrhunac pjesme. Naglasavam ovo 'najcesce' jer se, fala bogu, toliko dobrog instrumentalo-vokalnog dogadja sastrane da bi bio istocni grijeh ograniciti pjesme samo na refren. Naslovnu pjesmu izdvaja pre-chorus melodija, 'Son of the Staves of Time' tihi pocetak i bombasticni vokali, 'Trul' izvrstan jednostavan refren s pocetnom himnicnom melodijom, 'TOF - The Trinity' razvijenost, atmosfera i zavrsno grupno pjevanje, a 'The Falling Stone' jednostavni up-tempo ritam + heavy metal. Zavrsna 'Adulruna Rediviva' je pjesma koja najvise podsjeca na bombasticni orkestralni Therion koji se prvenstveno oslanja na orkestralne partiture i snazne chorove. Pjesmi u svakom slucaju treba vremena da legne. Naravno, meğu 15 pjesama zavukla su se i dva tri filera - 'Chain of Minerva', 'Close up the Streams', 'The Wisdom and the Cage' - najcesce takve pjesme zavrsavaju vrlo odsjeceno, kao da nisu do kraja pravilno uoblicene i kao a je ponestalo ideja. Ipak, te stvari ne umanjuju ukupno visoku ocjenu izdanja.

U mojim ocima Therion se ponovno rodio i bez ustrucavanja bi otisao tako daleko nazvavsi ovaj album najboljim Therion izdanjem u cijeloj diskografiji. Raznoliko, bogato, skladno poslagano i himnicno. Vise metala no inace, manje orkestracija i blagi prog feeling su dodatni plusevi za album koji pokazuje Therion na vrhuncu glazbenog stvaralastva. E sad sam tek uzbudjen za nadolazeci koncert.