Tiamat je cudoviste sa bezbroj lica! Ili, barem je to vrijedilo do prije par godina. U medjuvremenu Tiamat je postao poskakujuce roza svinjce sa akusticnom gitarom u rukama i kaubojskim sesirom na glavi. Pocevsi prije desetljece kao ne-bas-potencijalan death metal bend sa ne-bas-dobrim pjesmama i vokalom, Tiamat je svoj sirovi stil polako mijenjao prema sve 'umnijem' izrazu koji ukljucuje dosta atmosfere i psihodelicnih, tesko dohvatljivih instrumentala.

Zato je i poprilicno tesko definirati koji je 'pravi' zvuk Timata. Meni je to definitivno njihov najuspjesniji album i remek-djelo "Wildhoney" koji je spoj vokalne death-metal depresije, tuznih klavijatura i jedne akusticne jednostavnosti koja se nikako nije mogla prozvati komercijalom. Novo poglavlje grupe otvoreno je "A deeper kind of slumber" albumom kojim grupa postaje trojka i uspjesno se udaljava od metal voda te tone jos dublje u psihodeliju. Takodjer, tesko je tu bilo naci nekakve komercijale. I to je bio 'onaj pravi' Tiamat zvuk. Na kraju je to sve ispalo kao trazenje vlastitog stila, jer bend se nesto manje predzadnjim ("Skeleton skeletron"), a posebno ovim, "Judas christ" albumom, na kraju ipak pronasao u ne bas ponosnoj kombinaciji gothica, popa i rocka. To jest, oznaka anti-komercijalnosti koja je krasila prijasnje albume zaokrenula se za 180 stupnjeva i sada imamo bas suprotno. Dovoljno je bilo procitati jednu izjavu Edlunda (gitara, vokali) kojom kao svoju najvecu zelju navodi dostizanje pozlacenih naknada. Ne kazem da je to los cilj i da su svi bendovi koji teze tome losi, ali ako to vodi preko odbacivanja do tada svega stvorenog, onda je to vec druga prica.

Ovaj album podijeljen je na ukupno cetiri dijela. Prve cetiri pjesme spadaju u prvi, 'Spinae' dio. Karakteristike te skupine pjesama su tihe gothic akusticne gitare, jednostavni riffing, ubacivanje violoncela sto je dobro za atmosferu i nadasve ekstravagantni tekstovi samog Edlunda. Da, to sve smo se vec navikli slusati kod Tiamata. Medjutim, pjesmom Vote for love grupa pakira poprilicno radio-kompatibilnu odu ljubavi sa popiziranim musko-zenskim refrenom. Objektivno gledajuci, stvar zaista nije losa, ali to se jednostavno nisam navikao slusati od ove grupe. Slijedece tri pjesme spadaju pod 'Tropic of Venus' dio i ne razlikuju se previse od prvog dijela uz napomenu da stvari dosta cesto vuku na U2. "Tropic of capricorn" sadrzi meni najbolje stvari na ovom albumu: Angel holograms i I am in love with myself koje su gitarama nesto zesce. Jedna od glavnih konstatacija vezanih uz ovaj album je velika orijentiranost refrenu, (pre)jednostavne tihe strukture i kronicni nedostatak depresije/tuge koja je postala zastitni znak dotadasnjeg razvoja grupe. Bezuspjesno cete traziti i bilo kakve tragove instrumentalne psihodelije i morat ce te se zadovoljiti samo kratkom Sumer by night koja je blijedi odsjaj stvari sa "A deeper kind..." albuma. Medjutim, vrhunac (u negativnom smislu) je postignut zadnjim dvjema pjesmama koje su neke akusticne-pop-kaubojske-pozitivne baladice koje djeluju tako bezazleno i pripitomljeno da mi je muka od pomisli na njih.

Ono sto bih jos za kraj dodao jest da ovaj album nije katastrofa. Ako prihvatite grupu kao takvu, onda ce vam ovaj spoj zvucati poprilicno dobro i zabavno i album mi je poprilicno bolji od prijasnjeg "Skeleton skeletron" izdanja. Medjutim, kada nakon ovoga ubacim "Wildhoney", razlika je i vise nego ogromna i ovo za mene jednostavno nije 'pravi' Tiamat.