Iz hladne i carobne finske koja mic po mic postaje uz Njemacku najjace gothic srediste Europe stize nam sa svojim trecim albumom To/Die/For. Malo manje poznati "siroj" javnosti od svojih sunarodnjaka kao sto su: HIM, The 69 Eyes itd. To/Die/For nam nude spoj gothica i popa osamdesetih sa primjesama metala. I iako se njihova postava od nastanka benda 1996. podosta izmjenila njihov pristup glazbi bash i nije. Jaded nam ipak donosi nesto zesci prizvuk nego sto je to bio slucaj na njegovim prethodnicima.

Prvo sto bode u uho pri slusanju ovog benda je glas Jape Perätaloa koji pjeva kao da je izasao iz osamdesetih, tocnije iz popa koji je carevao tih godina. Nema tu dubokih vokala koji tako dobro pashu gothicu i cine ga prepoznatljivim pa se tome treba malo priviknuti... No, Jape je svejedno poprilicno dobar pjevac koji uspjeva na pravim mjestima pjesme postici interpretaciju kakvu i treba. Kao osnova glazbe su postavljene klavijature i gitare, ali neke velike umjetnosti tu i nema. Gitare su "nabrijane" i osim na nekim mjestima sluze za puko popunjavanje ionako klavijaturama i samplovima bogatog zvuka. Sve zvuci tako trendovski i milijun puta prezvakano, ali ima i svijetlijih trenutaka na albumu. Tu prvenstveno mislim na Too Much Ain´t Enough i Jaded u kojima se ispod cijele te dimne zavjese elektronike mogu namirisati elementi metala u glazbi, prvenstveno gitarama koje na par mjesta imaju "smisla" i nisu samo nadjev pjesmama. Ove dvije pjesme, uz mozda josh Dying Embers, su njihove do sada najzesce stvari i vidi se da imaju potencijala, samo da se josh malo razviju u tome pravcu i bit ce nesto:)

Atmosfera cijelog albuma je kakva i treba biti u ovom genru glazbe, tj. melankolicna, sjetna i prava za slusanje tijekom kisnih dana kojih ionako ima solidan broj. No, ono sto bih im zamjerio je da uz sav taj trud ne zvuce dovoljno gothicarski i nikako da u covjeku probude nekakve emocije kakve recimo Darkseed, Sirenia i ostatak goth drustva bez problema uspijevaju ostvariti, pa cak i HIM...a to vec puno govori.

Jos jedna od stvari koja iskace je trajanje samog albuma, tj. niti cetrdeset minuta. I sve pjesme traju negdje oko cetiri minute, valjda taman toliko da covjeku ne dopizdi i ne izbaci cd iz playera. Kada svemu recenome dodamo da na albumu postoji i obrada njihovih pop uzora iz 80ih (gle cuda), kao i na njihovim prethodnim albumima, ovaj put u liku Cutting Crew i [I Just] Died In Your Arms te "nastavak" The Unknown sa prethodnog albuma jednostavno nazvan The Unknown II ocito je da se nisu bash ubili sa mozganjem novog materijala u ove dvije godine razmaka.

Od ostalih pjesama isticu se Fall Strains i Silence Tells More... na kojima su prisutni i zenski vokali koji daju pjesmama melankolicniji, sentimentalniji, a samim time dublji prizvuk. Kao da upravo nesto takvo fali ovoj glazbi, ali mozda sam samo ja u pitanju... The Unknown II je jedna od njihovih najuspjesnijih pop pjesama i u potpunosti moze ici uz bok grupama poput Real Life, Level 42, Duran Duran... Eto, valjda sam im izrekao najbolji kompliment koji sam mogao:))

To/Die/For su uglavnom solidan bend napravljen s namjerom biti poznati siroj publici, uostalom upravo kao i Sins Of Thy Beloved, sada Sentenced i ponajvise taj "prokleti" HIM. Zato vjerojatno i koriste elemente popa posto je on poznat skoro svima i racunica je jasna. Ma nije ni to lose, u njihovom slucaju sasvim podnosljivo ispada, ali kao sto sam vech rekao - ne nude nista novoga, zanimljivoga i nadasve nadahnjujucega. Ispada da je ovo jos jedan album u nizu za tinejdzere koji pate od nedavnog break-upa nekakve veze...