Nakon cetiri godine studijske tisine, TON su konacno na trziste izbacili novi album, "Life is killing me". Bila je to duga tisina, ali se isplatila jer je glava cijelog banda, Peter Steele, sjeo i razmislio o svojim osobnim problemima, problemima zbog kojih se, kako i sam kaze, nije bio u stanju potpuno posvetiti proslom albumu, "World coming down" i zbog cega je "World..." ostao osakacen i nedovrsen; i pri slusanju se moglo osjetiti da mu nesto nedostaje.

Kako bilo da bilo, Steele i ekipa vratili su se u velikom stilu. Prva zesca stvar je "I don`t wanna be me", tragikomicna punk-gothic numera, onako bas u TON stilu. Naravno, cijeli je album tragikomican, uzevsi u obzir highlightse kao sto su "I like goils", Steeleov osvrt na njegove homoseksualne obozavatelje (u ovitku pise "I like goils", ali Steele pjeva "I like girls" ;o), naslovnu pjesmu koja je posveta doktorima i aparaturi za odrzavanje na zivotu, "Angry inch", duhovitu obradu pjesme Stephena Traska (koju, nazalost, nisam cula) o promjeni spola, prekrasni pijani instrumental "Drunk in Paris" i kraj sa stilom, "Dream is dead".

"Life..." je, u usporedbi sa njihovom prijasnjom diskografijom, negdje izmedju narodskih favorita "Bloody kisses" i "October rust", ali je jos dopadljiviji i nije toliko gothic orijentiran. Naravno, gothic prizvuk je dio njihovog ugodjaja i nezaobilazan je, ali sad su poradili i na ostalim segmentima svojeg sounda i sve se to cini nekako zrelije, opustenije i zajebantskije nego pred desetak godina. Logicno, ipak su TON sve stariji, a ne mladji..."Life is killing me" zasluzuje dva palca i to nagore!