Napalm Records - vec znate sto vam slijedi... Gothic, naravno! Dobro, nije to cisti gothic jer su prisutni i blackerski elementi te ponesto deatherskih. Damn, pa tu i tamo se da i headbangati. No ipak...ako ste culi Sireniu te Tristaniu ili pak Sins Of Thy Beloved mozete otprilike pojmiti sto sviraju Trail Of Tears. Pomodno? Mozda...ali ovaj band moze ponuditi ponesto vise od svojih "konkurenata". A to je ponajvise veca kolicina zestine ili ako tako hocete, agresije nego sto smo navikli slusati u ovakvim pakiranjima skandinavskih goth bandova.

New Dimension Of Might je znaci njihov treci album (poslije Disclosure In Red te Profoundemoniuma) i daleko je njihov najzesci album do sada. Kada kazem zestok, to znaci da je zbilja takav...barem ako uzmemo u obzir okvire pravca u koji ovaj band stavljaju(am). I dok je prethodnik pokupio ponesto losije kritike za koji je dobrim dijelom odgovorna bivsha pjevacica Helena Iren Michaelsen koja je oko sebe sirila ponesto negativnih vibracija, sasvim je sigurno da novi album ove mnogoljudne norveske druzine ima visoke ciljeve. Za to im je bila potrebna i nova pjevacica te su nju nasli u vidu Cathrine Paulsen koja zbilja zna svoj posao (poslusajte Bloodred Trance pri kraju), samo je steta sto se "opusti" i otpjeva samo na kratkim dionicama. Valjda ce vise doci do izrazaja na sljedecim izdanjima kada se potpuno uklopi u band. Kako bi sve bilo donekle tipicno, uz Cathrine u bandu je za vokale (recimo deatherske, u nedostatku boljeg izraza) Ronny Thorsen, a uz sve to imamo i clean vokale gostujuceg Kjetila Nordhusa. Muski clean i grublji vokali te zenski su posljednje vrijeme ocito postali uvjet za skandinavske gothicare pa ni Trail Of Tears nisu htjeli biti izuzetak, no problem je sto smo sve to vec vise manje culi...ono sto je ocito je da im je Morten Veland uzor:))

Atmosferu u glazbi stvaraju klavijature, elektronika i gitare sa svojim neprestanim riffovima, a kao i obicno smo zakinuti po pitanju solaza. Da nesto naprave na tom planu barem bi bili kredibilniji... Bubanj je ponesto samozatajan, ali kada uleti u tipicnom blackerskom stilu?? - to nisam ocekivao za band sa ovakvim coverom! Po pitanju klavijatura i sampliranja se nama bogznasto reci, sve je to pak postalo pre-poznato i usiljeno. Nemojte me krivo shvatiti, moze se poslusati, ali nakon sto par puta za redom poslusate neku pjesmu bas i nemate preveliku zelju da ju cujete sljedecih par dana.

Problematicno je da su dosta repetitivni u svojim idejama, bilo unutar neke pjesme, bilo u sklopu cijelog albuma. Zamjerka bi bila na duljinu pjesama koje su zbilja mogli skratiti i to skoro svaku komotno za par minuta i ostalo bi ono sto "vrijedi", a ne da se pjesma temelji na dosadnjikavom ponavljanju. No to ipak ne vrijedi za sve pjesme, ako nista drugo, definitivno ne za cetvrtu. Pogotovo te pjesme pokazuju da ovaj band ipak ima ambicije i na nesto zescem planu, a ne samo na melankolicnoj atmosferi tako svojstvenoj gothu. Sto vam je draze to je pak drugo pitanje.

Glazba u biti zvuci kao sinteza agresije blacka i ljepote gothica te se na pojedinim pjesmama zbilja ne mogu nacuditi da se ovaj band klasificira u gothic metal. Poslusajte Obedience In The Absence Of Logic, a i Ecstatic. No, kako album napreduje tako i snaga ponesto splahnjuje te se sa ponekad doista previse elektronike, npr. Denial And Pride ili pak The Call Of Lust smanjuje ono odusevljenje nastalo slusanjem prvih par pjesama.

Pjesme vise-manje slijede jednu za drugom bez razbijanja koncepcije (iliti promjene zvuka, ritma itd.) osim u par slucajeva pa cu se koncentrirati na njih. Vrlo energicna Ecstatic sa "furioznim" bubnjanjem popracenim zborom, moram priznati da sam iznenadjen, ali negdje pri sredini pjesma ipak opada u tempu i pokusaj solaze na gitari u nekakvom "vodenastom" efektu gitare zbilja nije bash uspio. Kada se tome pridoda pomalo iritantno lupetanje po klavijaturama jasno se uvidi da su komotno mogli skratiti pjesmu(e)... Ispada da Obedience In The Absence Of Logic nije ni mjesto na ovo albumu. Salim se, ali ipak pjesma je tako razlicita od ostatka albuma da bi to primjetio i Mirko Fodor:)) Od pocetka pjesme sa klavijaturnim dionicama koji neodoljivo podsjeca na Nightwish, pa do bubnjanja jako bliskog blastbeatovima do "Velandovih" toplih klavijaturnih melodija i stvarno fantasticnom pjevanju Cathrine (kada smo vech kod Nightwisha...) te jednog od najzescih riffova na albumu. Ima tu svega, ali zvuci stvarno dobro, steta sto cijeli album nije takav. I da, prvi put da na albumu nisam pogledao koja je minuta pjesme...blago ocekujuci zavrsetak, a pjesma ima oko devet minuta! Josh bi izdvojio najatmosfericniju pjesmu na albumu - Liqiud View koja pocinje dosta zesce i brze nego sto u biti jest, a onda se sve uspori te imamo nadopunjivanje vokala (sva tri) te pri kraju Catherine pjeva uz pratnju u vidu sampliranja i klavijatura stvarajuci tu atmosferu koju sam spomenuo. Sto ce im pak obrada Faith No Moreove Caffeine na ovom albumu valjda samo oni znaju... Zvuci sasvim pristojno, a i uostalom mislim da se nju moze naci samo na nekakvim bonus izdanjima...

Trail Of Tears sa svakim izdanjem napreduje i samo se nadam da nije na djelu ona "i corava koka pogodi zrno" te da ce se ponesto ujednaciti na sljedecim izdanjima jer ocito je da imaju potencijala. Nadam se da se nece utopiti u moru prosjecnog gothica, ali pitanje je.