Ovako. Ovaj album je moje prvo susretanje s Trivium-om. Znam, znam, zaboli vas bla, bla, ali doticna izjava ima veliki utjecaj na cijelu recenziju i samu zavrsnu ocjenu, pa sam ju verbaliziranjem jednostavno morao skinuti sa srca :). Prijasnji album cetvorke, 'Ascendancy', digao je prilicno prasine u metal svijetu jer dotice uvijek bolnu tematiku 'komercijalnog uspjeha'. Trivium, tada okarakteriziran kao metalcore, jedan je od onih bendova koji su uspjeli profitirati trenutnu popularnost spomenutog zanra i time se nametnuti nesto siroj publici sto je izravno rezultiralo ulaskom na glazbene ljestvice i stjecanjem povlastenog statusa kod mladje generacije. Cime su izravno uboli u osinje gnijezdo. Tako je postalo gotovo komicno citati recenzije u kojima je Trivium hvaljen (pretjeranim) epitetima 'najvaznijih novih metal nada' s jedne strane i tekstove zestokog pljuvanja benda s druge strane koji su varirali od poziva na bojkot radi kopiranja drugih postava ili jednostavno radi pokusavanja cash-ina.

Godinu dana kasnije grupa izdaje svoj treci album, 'The Crusade'. I sad sam malo zbunjen. Ovdje metalcore-a gotovo da nema. Dakle, bend ili glazbeno sazrijeva ili se namjerno nesto drugacijim zvukom pokusava dokazati tvrdoglavijoj publici. U svakom slucaju mora se priznati da je 'The Crusade' vrlo jak album. Kako god ga kategorizirali. Mozda bi najjednostavnije bilo reci da postava svira fino strukturirani heavy metal s osjecajem za detalje, posebno u radu gitare. Ipak, blagi old-school thrash prizvuk je stalno prisutan koliko god to neobicno zvucalo prvenstveno radi bistre i ispeglane produkcije. Ako postoji jedan bend koji se moze navesti kao referenca za danasnji Trivium zvuk onda je to starija Metallica. I opet, dvojba. Ponekad su slicnosti s najvecim metal bendom u povijesti metala toliko ocite da se covjek zapita pokusava li se Trivium pa makar i podsvjesno zaista nametnuti kao jedan od vodecih bendova buduceg metala ili su momci jednostavno slusali previse Metallice u mladosti. Kad smo kod mladosti... Gitarist i glavni kompozitor postave Matt Heafy ima tek 20 godina. (Jebemti, gdje sam ja bio kad sam imao 20? Zasto nisam ovako svirao gitaru? J ) I momak je zaista talentiran, nema sta. Osim cistog i zanimljivog sviranja gitare, dobrog osjecaja za strukturu i dinamiku, momak posjeduje i fine vokalne kvalitete. Dobre tehnicke odlike i ostatka benda napunile su ovo 60-minutno izdanje dinamicnim heavy/thrash skoro-himnama, s dva-tri izleta u 'nepoznato' i jednim osmominutnim instrumentalom. Vrijeme je za detaljno seciranje. Jupi!

Vecina pjesama na albumu - primjerice 'Ignition', 'Detonation', 'Becoming the Dragon' ili 'Entrance of the Conflagration' - su instrumentalno bogate, raznovrsne metal stvari s cestim promjenama ritma, ucestalim solo uletima, ali su ipak prvenstveno refren-orijentirane sto im daje odredjeni pop-appeal. Unatoc tomu, bez straha! Metal je ovdje glavna odrednica i bend uspijeva zaintrigirati ne samo izmjenjivanjem riffova nego i promisljenim slaganjem strukture koja cesto uz refrene sadrzi i pred-choruse bili oni vokalni ili uobliceni kroz posebnu melodiju/riff. Za metalcore tipicne scream/cisti vokali izmjene ovdje su takodjer prilagodjene 'novom' zvuku benda. Heafy, koji je ocito uzimao satove pjevanja, pokusava i uspijeva variranjem vokala i na ovom polju uciniti pjesme nesto raznovrsnijim. Da, na mnogo mjesta itekako podsjeca na Hetfield-a iz faze 80-ih, ali osim tih blago grubljih (ali razgovjetnih) vokala, na refrenskim dijelovima upotrebljava ciste, gotovo njezne vokale ('Ignition') cineci refrene dodatno pjevnim.

Zatim, tu su stvari tipa 'To the Rats', 'Tread the Floods' i 'Contempt Breeds Contamination' koje su nesto manje glazbeno raznovrsne, ali isto nadoknadjuju u brzini i dodatnom thrash prizvuku. Brze 'prelaze na stvar', temeljene su na jednom, maksimalno dva riffa i pamtljivom melodijom za nedjeljno pjevusenje tijekom rucka.

Par pjesama nikako ne odgovara usporedjujuci ih s ostatkom izdanja. I upravo na tim pjesmama bend gubi bodove i skoro kredibilitet. 'Anthem (We are the Fire') je vrlo jednostavna jedno-riffovna rokerica cheesy grupnog refrena promisljeno napisana za live nastupe. Znate one pjesme 'dizanja metal duha i zajednistva' i slicne pizdarije? E upravo to. Isto, samo bez grupnog pjevanja vrijedi za 'The Rising' koja izmedju up-tempo 'Contempt Breeds Contamination' i spomenutog vrlo dobrog dugackog instrumentala 'The Crusade' zvuci totalno out-of-place. Izvrstan pokusni kunic za uvjezbavanje i dodatno treniranje vase 'skip' tipke na liniji. Trece zlo ovog albuma je 'This World Can't Tear Us Apart'. Dajem ruku u vatru da ce ova stvar biti buduci singl s ovog albuma jer je simpaticnom (u negativnom smislu) melodijom i dominirajucim refrenom naj-radiofriendly pjesma izdanja.

Dakle ovako. Nemojte dopustiti da vas negativan stav 'pravih metalaca' odbije od barem povrsnog preslusavanja ovog albuma. Istina, Trivium se i dalje pokusava svidjeti svim stranama. Zadovoljiti metalce blagim thrash prizvukom i zaista dobrim i detaljnim radom gitare, zadovoljiti ne-metalce pjevnim, pomalo amerikaniziranim refrenima koji ce nekima biti teza knedla za progutati. U svakom slucaju bend je sa 'The Crusade'-om prosao kako glazbenu promjenu, tako i promjenu imagea. Ako je ova promjena uistinu zvuk u kojem su se pronasli, onda se nadam da i u buducnosti mozemo ocekivati vrlo dobra izdanja. Ali, ako je ovaj album bijeg od sve brze tonuceg metalcore broda i promisljeno mijenjanje image/glazbe radi sirenja kruga potrosaca onda zaista ne znam. Dok se tu stvari ne razjasne, toplo preporucam svima uzivanje u ovom albumu.