Interne nesuglasice unutar (relativno poznatog) americkog death metal benda Diabolic prije dvije godine rezultirale su revoltiranim odlaskom 3/4 benda: Jerry Mortellaro (g), Paul Ouelette (b/v) i Aantar Lee Coates (dr) odlucili su svoju metalnu koricu kruha potraziti na drugom mjestu i to osnivajuci Unholy Ghost pocetkom prosle godine (za to vrijeme jedini preostali clan Diabolic-a Brian Malone okuplja potpuno novu ekipu s kojom je prosle godine izdao vrlo dobri "Infinity Through Purification").

Unholy Ghost cetvorka (postavu je kompletirao Kelly McLaughlin, ex-Pessimist) na svom debi albumu "Torrential Reign" pici ono sto najbolje zna - floridski death metal. Za one koji su slusali Diabolic napomena da je glazba dva spomenuta benda poprilicno slicna s tim da Diabolic (barem na zadnjem albumu) gaji nesto tezu, dublju, intenzivniju notu, koja je kod UG-a zamijenjena vecom tecnoscu i izravnoscu. Danas ipak nije dovoljno samo napisati da bend svira death metal pa da se zna o cemu se radi. Masetina danasnjih/novijih death postava pokusava slomiti visoko postavljene granice tehniciranja i besprijekornog savladavanja instrumenata pri cemu glazba cesto gubi dusu. Sa druge strane, old-school bendovi koji godinama prakiticiraju isti zvuk svakim novim albumom zvuce reciklirano i ne-svjeze. UG se nalazi na pola puta izmedju te dvije krajnosti: postava je tehnicki dovoljno potkovana i brza (posebno bubnjar) da privuce pozornost tech-frikova, ali sa druge strane po jednoj pjesmi sadrzi broj riffova koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Decki pokusavaju balansirati i ne pretjerivati i uspijevaju u tome. Prve dvije stvari, The Calling of Sin i Soul Disment te kasnija Cross Contamination vrhunci su albuma: brze blast stvari sa dobrim osjecajem ritmike, feelingom za kaos i melodije u solazama, pokojim black metal riffom (Dissection!) te vokalom koji konstantno varira izmedju dubokog i visokog uz pomalo mracnu atmosferu koju naglsava cover. Sve je vrlo tecno, glazba rijetko staje, nema naprasnih prekida ritma. Osim neizbjeznih przilica da se pronaci i sporijih stvari (Eyes of Lost, Entrenched Warfare) koje zbog jednostavnosti riffova i predvidljive forme gube na zanimljivosti. Glazba i zvuk benda mogao bi vas podsjetiti na velikane Morbid Angel, dok isti dojam jos pojacava produkcija Punchy-ja Gonzales-a koji redovito radi sa spomenutim legendama.

Ako ste jednom drzali promo album nekog benda u rukama, sigurno vam je poznat fenomena debelog pretjerivanja i hvalisanja benda u infu. Tako se i ovdje da naci par totalno blesavih usporedbi koje nemaju veze s vezom (opis vokala: "guttural vocal assault will make the largest of men cower in fear" wtf?!), ali jedna recenica ipak stoji: "Unholy Ghost have not reinvented the wheel, but this is simply the kind of death metal that we all know and love". Istina. Oni koji su se 'zasitili' sablonskog death metala mogu komotno ici dalje u pomalo donkihotovskoj borbi za vjecnim totalno novim i dotada necuvenim, dok ostali mogu u ovom albumu okusiti tecni, simpaticni americki death metal sa par highlighta koji se moraju cuti.

P.S. Postavu je u medjuvremenu napustio 'blastmaster' (opet blesavi info) Aantar Lee Coates koji ubrzo izlazi u javnost sa novim bendom.