Kvaliteta danasnje metal scene sve se vise ocjenjuje kroz tehnicki aspekt glazbe. Sve je vaznije koliko dobro clanovi benda znaju savladavati svoje instrumente, koliko daleko idu ako se govori o brzini, detaljnosti, kompleksnosti i sl. A idu sve dalje jer ljudi upravo takve bendove koji idu do granica i postavljaju nove nazivaju istinskim pionirima i pokretacima novih stilova. Ne zelim reci da je to lose. Naprotiv, nije li poseban osjecaj slusati, po tom pitanju, fascinantne grupe tipa Meshuggah, Opeth ili Nile? I zato je poprilicno cudno slusati postave u koje spadaju nadaleko poznati veterani svedskog death metala - Unleashed. Jer oni su kao dijete koje je zaostalo u razvoju i koje danas tepe isto ono sto je pricalo prije punih deset (i malo vise) godina.

Ali to sto je ono zaostalo u razvoju ne znaci da se ne moze uspjesno nositi sa ogromnom konkurencijom danas na metal trzistu. Jer oni kao svoj najvazniji argument imaju bas tu cinjenicu da su ostatak starog duha, stare skole koja se sve rjedje susrece. I oni koji ih podrzavaju to rade upravo zato jer znaju sto ce dobiti kupnjom nekog Unleashed albuma - onaj feeling i nacin skladanja pjesama koji se 'prakticirao' sa pocetka devedesetih godina.

Nakon punih pet godina glazbenog pauziranja (mozete to zvati i stankom ili razdobljem raspada benda, kako god hocete) ova cetvorka vraca se na scenu sa svojim sestim dugosvirajucim albumom kojim nastavljaju upravo sa one tocke na kojoj su stali prije pet godina. Jednostavni death metal koji se bazira na nekoliko riffova, pojacanoj bass gitari koja cesto ima svoje izdvojene dionice (zato pojacajte basove prilikom slusanja albuma radi veceg uzitka) i agresivnim ali ipak u svakom trenu razumljivim vokalima lidera Johnny-ja Hedlunda cije vokalne dionice su jednostavne i predvidljive dok se refreni pjesama najcesce sastoje od ponavljajuceg izgovaranja naslova stvari. Bilo kroz brze pjesme (notirajte da ovdje nema blastbeatova; njih ipak nije bilo kada se razvijala svedska death metal scena devedesetih) "Hell's unleashed", "Mrs. minister", "Peace, piece by piece" ili putem sporijih ali zato ucinkovitih stvari koje se zasnivaju na isprekidanom ritmu gitara ili solo bass dionicama poput stvari "Don't want to be born" (odlican uvod!), "Fly raven fly" (melodicna solo gitara) ili "Dissection leftovers", onaj stari old-school feeling uvijek je prisutan. Ipak cu spomenuti dvije novije stvari koje su uvedene u glazbu koje ne mijenjaju glavne odrednice nego samo cine glazbu efektnijom - pjesme su ponekad nosene groove ritmom kao na stvari "Burnt alive" - solo gitari dano je vise prostora pa ona cesce solira ili je dio refrena ili riffa.

Kao sto sam spomenuo, tekstovi pjesama su razumljivi sto se treba zahvaliti vokalima frontmena koji vise idu na snagu deranja nego na neko ultra-duboko nerazumljivo roktanje. Pozornijim slusanjem uocit cete da je Johhny ostao kriticar politike ("Mrs. minister") i religije ("Burnt alive"), stovatelj starih vikinskih vrijednosti ("Fly raven fly"). Namjerno kliseizirani death metal-splatter tekstovi ni ovaj puta nisu izostali ("Dissection leftovers"). Za album je snimljena i obrada grupe Venom "Black metal" koja je za prigodu ovog albuma preimenovana u "Death metal" ali zbog pravnih problema nije uvrstena u popis pjesama.

I ovim albumom Unleahed je ostao Unleashed. Kritizirajuci tekstovi uobliceni u old-school svedski death metal koji postuje i zagovara stare vrijednosti (mislim na glazbu). I bas zato nemojte slusati one koji pljuju po albumu samo zbog cinjenice sto ne prati danasnje death metal standarde (gledano sa strane tehnike, a ne kvalitete). Uspjesan povratak na scenu vrlo dobrim albumom.