Kao sto je vecini poznato (ili barem dijelu vecine koja prati zescu scenu), iza imena Vintersorg krije se jedan svedski radoholicar, pravim imenom Andreas Hedlund koji je svoje glazbene pipke tijekom godina rasirio na mnoge projekte i razlicite glazbene pravce. Spomenimo prvo njegovu maticnu grupu Vintersorg gdje je od najranijih dana pokazivao afinitet prema spajanju folklora i black metala (heh, nista originalno), sto slicno vrijedi i za slijedecu grupu Otyg (koja, usput, vise ne postoji) samo sto je ovdje puno veci naglasak na folklor. U totalno druge vode spada bend Havayoth gdje sa clanovima Ancient Wisdom-a i Naglfar-a svira ni vise ni manje nego power metal (ipak ne previse happy tipa Stratovarius ili Freedom Call), dok je vec na sva zvona razglasena informacija da je od zadnjeg albuma stalni clan fenomenalnih Borknagara s kojima je vec snimio album "Empiricism".

Da li ove informacije imaju ikakve veze sa ovim albumom? Na prvi pogled odgovor je ne, ali ipak... djelovanje u Borknagaru za koji bi mogli reci da svira slicnu glazbu kao i Vintersorg (uzmimo samo spajanje black elemenata sa prirodnom magijom, te mnogim prog elementima, posebno u sferi klavijatura) utjecalo je na Hedlunda da sa svojim maticnim bendom ipak radi nesto novo. Jer ovaj album na mnogo mjesta nema bas prevelike veze sa prijasnjim albumima.

Vintersorg je uvijek stajao kao sinonim za lonac za taljenje gdje su u slicnim omjerima ubacivani black vokali, cisti vokali, black metal riffovi, heavy metal melodije, blastbeat, sporiji njezni dijelovi, klavijature, te poprilicna doza folklora posebno u sferama vokala koji je prije ponekad znao dijeliti mjesto sa zenskim glasom, sve to s namjerom stvaranja jednog ukusnog jela koji bi se mogao svidjeti siroj, ali ipak izbirljivoj metal publici. I ta simbioza uspjesno je djelovala na prijasnjim albumima, posebno na zadnjem remek-djelu "Cosmic genesis" i Hedlund je sa pravom poceo postajati sve poznatiji u sceni.

"Visions from the spiral generator" vec svojim imenom ukazuje na svoju posebnost. Jos kad vam kazem da za bass gitarom sjedi Steve Di Giorgio odmah cete zakljuciti da se ovdje ne radi o nekom lako probavljivom jelu. Sa onog gore popisa obiljezja prijasnje Vintersorg-ove glazbe izbacite heavy metal melodije, sporije njeznije dijelove, sporadicne zenske vokale, te folklorne utjecaje. Onim krnjim ostacima koji su ostali (black i cisti vokali, blastbeat, klavijature) dodajte jos veliku dozu slozenosti glazbe (koja na mnogo mjesta instrumentalnim dijelovima zalazi u cistu progresivu), iskoristavanje klavijatura i 'specijalnih dodatnih efekata' do u maksimum i poprilicnu injekciju dojma namjerne rastimanosti. Lako shvatljive pjesme koje su vam svojom melodijom i raspjevanim, cesto himnicnim refrenom odmah sjedale u uho zamijenjene su velikom kompliciranoscu (posebno u ritamskoj sferi; bubnjavi i bass) pjesama, nemelodicnim gitarskim pasazama, neobicnim klavijaturnim rjesenjima i cesto tesko shvatljivim refrenima. Jedina stvar koja je ostala kao uspomena na prijasnje albume jesu odlicni cisti vokali majstora Hedlunda i krestavi black krici koji se ipak razlikuju od onih na Borknagar-ovom izdanju.

Dakle, doslo je do poprilicnog zaokreta u glazbi Svedjana. Da li je to promjena ne bolje ili na losije tesko je objasniti, jer ovdje ce dozivljaj pojedinih ukusa najvise doci do izrazaja. Prva stvar, Quotation, je neka vrsta polu-uvoda (kratke fenomenalne vokalne linije komotno bi mogle stajati kao refren neke pjesme). Vem styr symmetrin je utjelovljene gore navedenih elemenata uz napomenu da mi niti nakon ne-znam-koliko-mnogo slusanja pjesma nije sjela osim zesceg srednjeg dijela, dok je struktura dosta kaoticna. Prva bomba od pjesme kakve smo se navikli slusati od ovog benda je cetvrta Universums dunkla alfabet koja je upravo suprotno od onoga sto smo do sada culi na albumu i podsjeca na starije dane. Odlican, filigrantan rad gitare na pocetku upotpunjen hammond orguljama, ubacivanje kompleksnih bubnjeva (svoje je genijalno odradio bubnjar Borknagara Asgeir Marklund) i bass koji naglaseno prate vokalne linije i onda odlican clean, lako pamtljiv refren. Jedna od njihovih najboljih pjesama ikada. Vrhunac 'cudnosti' dostize se sljedecom pjesmom pod nazivom E.S.P. mirage za koju imam osjecaj kao da sam zarobljen unutar neke bolesne kompjutorske igrice za Commodore 64. Nedefinirani sinteticki sintisajzerski zvukovi, solo bass dionice koje vuku na neki jazz session (!), ubacivanje brzog bubnja (!!) i namjerno rastimano cisto pjevanje. Pa tko jos radi takve strukture? Najcudnije je sto pjesma ima neki poseban flare privlacnosti. Kako album polako ide kraju tako pjesme postaju sve shvatljivije i strukturom jednostavnije iako se osjecaj tog novog zvuka u glazbi uvijek osjeca, lebdi kao prokletstvo iznad pjesama (jednostavno moram spomenuti genijalne Spegelsfarem i A star-guarded coronation).

Fanovi Vintersorga obavezno moraju poslusati ovo izdanje (iako znam da ce biti nezadovoljnih gundjanja) dok novijim fanovima predlazem starije albume za pocetak. Ne znam kako stvari stoje sa ostalima, ali ove lagano progresivne stvari koje znaju na mjestima biti neobicno zestoke i za Vintersorg, meni su poprilicno dobro sjele, posebno vrhunski vokali te odlicna produkcija (kojom je ispravljena poprilicna blamaza sa proslog albuma gdje su elektricne gitare zvucale gotovo kao akusticne). Jer ovakav album zasigurno necete imati prilike cuti svaki dan. Imate li muda prihvatiti novi Vintersorg?