Sto je to pravi black metal? Kakav bi on trebao biti? Je li to brzina Marduka, Dark Funerala ili Setheriala? Je li to progresiva Emperora? Je li to priroda Borknagara? Je li to primitivnost Darkthronea ili Kholda? I, na kraju, je li to atmosfera Cradle of Filtha ili Dimmu Borgira? Zasigurno ce svatko od vas naci razloge zasto je njegov/njezin ljubimac black metal i zaista, ne sumnjam da ste u krivu.

Unatoc tome sto je moj omiljeni black metal bend Emperor zbog svog inteligentnog pristupa black metalu, moram priopciti da sam nasao jos jednog istinskog, ponovit cu, ISTINSKOG predstavnika black metala, a to je WAR. Bit cu iskren i reci cu da ne podnosim DarkThrone. Dobro, nije da ne podnosim, preciznije, nikako da 'dokucim' tu njihovu primitivnost i mizantropiju. I drugi razlog, a to je brzina. Black metal bi morao biti brz i beskompromisan. A to mi DarkThrone bas i nije. Znam da ce neki od vas sada popi.diti ali zato imamo mogucnost davanja komentara ispod ove recenzije.

Prvi, mini-album ove postave na kojoj nastupaju Blackmoon (ex-Dark Funeral) na gitari, It na vokalima, Tagtgren na bubnjevima i Hedlund na basu pod nazivom "Total war" pravi je black metal masakr. Mnogi su usporedjivali onu ranu black metal fazu sa punkom. Iako na prvi pogled to nema nekakvog smisla, ova izjava je blizu istini. Objasnjeno na ovom primjeru: War pjesme sastoje se od dva, maksimalno tri riffa, par agresivnih vokalnih linija i svjetlosnog blast beata. To ne bi bilo nista posebno, da riffovi nisu toliko efektni, vokali tako ritmicni a brzina tako zarazna. Bas kroz tu minucioznost, jednostavnost, vidi se prava vrijednost Wara. Jer oni su uspjeli upravo u onom najtezem - uspjeli su 'reci' puno toga u malo 'rijeci'. Za mnogo toga je zasluzna i sama produkcija: iako kristalna, sadrzi onaj prljavi zvuka gitara i vokala cime glazba dobiva ipak dozu primitivnosti. Ne sjecam se kada sam zadnji puta toliko uzivao kao u ovih kratkih sedam pjesama. Ponovit cu, ovo je ultra-anti-komercijalni black metal prve A klase.

Sve sto je napisano za "Total war" vrijedi i za "We are war", prvi dugosvirajuci album, ali uz par iznimki. Prvo, postava je drugacija. Osnova je uvijek ista, a to je Blackmoon, dok ovaj put mikrofon muci All, cetiri zice maltretira Impious, a za bubnjevima je treci clan Hypocrisy-ja, Lars Szoke. Vokali It-a i All-a se gotovo ne razlikuju, dok se promjena najvise osjeca na podrucju bubnjeva. Kao sto sam vec spomenuo na The Abyss recenziji, Tagtgren bubnja puno brze i preciznije, dok je Szoke bolji tehnicar. Ovdje mi ipak nedostaje Tagtgren jer je bubnjarski ritam za mrvicu sporiji. Velika promjena je i u produkciji oko koje su se sporili Blackmoon i label Necropolis sto sam vec objasnio u Hypocrisy povijesti. Ali, ono sto je najvaznije, pjesme ostaju jednako intenzivne, jednako agresivne i jednako efektne uz dodatak da su ovdje pjesme u prosjeku pola minute duze, sto je obradjena Sodomova "Bombenhagel", te se nastavlja ona saga zatupljujucih, ali ipak kultnih tekstova u kojima je svaka druga rijec War ili Satan.

Netko je negdje rekao da je ovo 'jednodimenzionalna brutalnost. Nema boljeg objasnjenja. Ovo se mora slusati samo maksimalno glasno!