|
Blackie Lawless nije glup covjek. Nakon sto je zadnjih desetak godina svoje muzicke karijere proveo eksperimentirajuci sa zvukom i postavom svog benda, i nakon sto je to rezultiralo katastrofalnim uratcima poput K.F.D. ili Helldorado, odlucio se vratiti prokusanom sistemu konceptualnog albuma kao i na svom najpopularnijem i najhvaljenijem albumu The Crimson Idol. No, vec nakon prvog slusanja novog albuma W.A.S.P.-a The Neon God bit ce vam jasno da je jedini razlog povratka u ove vode iz financijskih razloga, jer album ne donosi nikakve originalnosti niti emotivnosti od strane Blackiea za kojeg mi se cini da jedino tezi povratku na staru slavu na lagan nacin. Naime, smatram da je koncept, odnosno pricu za ovaj album sklepao vrlo brzo i bez imalo emotivne ukljucenosti u projekt, a razlog da album bude podijeljen na dva CD-a jest samo iz razloga da se fanovima uzme dvostruko vise novaca, a ne zato jer to zahtijeva prica ovog albuma. Prica, koja je maksimalno iskopirana od Crimson Idola, kliseizirana i pateticna ne zasluzuje poseban spomen i vjerujem da nikoga nece pretjerano dirnuti kao sto pravi, ''duboki'' psiholoski konceptualni albumi poput Streets od Savatage ili Operation Mindcrime of Queensyrche mogu. Opet cete tu naici na zlostavljano dijete koje prolazi put od sirotista do vodje masa i sto-ti-ja-znam… jednom rijecju: trulo!
No, nije problem samo u prici. Dojma sam da je cijeli album sklepan na brzinu bez imalo osobne ukljucenosti clanova. U prilog ovome govori ispodprosjecna produkcija koja je veliki problem ovog albuma. Naime, album zvuci uzasno monotono i dosadno, a tome svakako doprinosi izlizano Blackiejevo pateticno zavijanje i vec tradicionalno ''pre-bubnjanje'' Frankie Bannalija.
Dakle, zasada album pada po svim mjerilima: nikakva prica, izlizana atmosfera ukradena s Crimson Idola, tanka produkcija, nemotivirani nastup svih clanova benda. Medjutim, ostaje ono najvaznije i sto je kljuc svakog albuma: pjesme. Ali ovdje The Neon God, nazalost, najvise podbacuje.
Naime, pjesme su sve odreda nikakve! Pisane po najtvrdjim sablonama, prokusanim na Crimson Idolu, Still Not Black Enough i Dying For The World, po sistemu red rockera, red balada mislim da ne mogu nikoga zadovoljiti. Nema zanimljivih riffova, nema zanimljivih refrena, nema zanimljivih solaza… 50 minuta monotonije u kojoj cete jedva primijetiti da se pjesme smjenjuju i da ne svira stalno isti track. Jedina stvar koja nosi nesto originalnosti u odnosu na dosadasnje uratke W.A.S.P.-a je Red Room of the Rising Sun, medjutim ni to nije dobra pjesma. Ako bih vec morao izdvojiti neku, spomenut cu Sister Sadie (And The Black Habits), koja je usput direktna kopija Chainsaw Charlie (Murders In The New Morgue) sa Crimson Idola, jer je recimo solidna (kako i ne bi kad krade od takvog remekdjela kao sto je Chainsaw Charlie!), a i Asylum #9 ima nekih solidnih momenata. Za razliku od The Raging Storm koja pokusava biti veliki finale, a svodi se na Blackiejevo falsano zavijanje bez ikakvog efekta na slusatelja.
Sve u svemu, jad i bijeda. Razocaranje za stare fanove, nikakav mamac za nove. The Neon God je najbolje zaobici u sirokom luku. Ja sam se s prvim dijelom opekao, medjutim s part two, vjerujte, necu napraviti istu pogresku. Radije cu ponovno zavrtiti nesto dobro poput The Last Command ili Headless Children i prisjetiti se vremena kad je W.A.S.P. svojim radom i utjecajem bio relevantan faktor na metal sceni.
|
