Svaki od prva tri albuma The White Stripes-a - "The White Stripes", "De Stijl", i "White Blood Cells" su minimalisticki svjetovi, koherentni i samodovoljni. Publika ih je prihvatila kao nove, ugodne kauce, koji su koristenjem postajali samo jos udobniji.

Danasnjoj rock- sceni, prepunoj grotesknih ekstrema, od ustogljenih i pretjerano ukrasenih stolaca, do mazohistickih, koznih sjedala sa okovima za udove, ovaj sasvim obicni ali ugodni kauc bio je pravo osvjezenje.

Ipak, kvaliteti glazbe The White Stripes-a, sama jednostavnost tek neznatno pridonosi. To cine odlicno uskladjeni instrumenti (najcesce samo bubnjevi i gitara), vokal Jacka Whitea, lirika sa sasvim obicnim temama, interpretiranima na mastovite, zanimljive, a cesto i bizarne nacine koji su, cini se, Whiteovima sasvim prirodni. Melodije su odlicne i svjeze, uglavnom kombinacije rocka i bluesa .

Sa cetvrtim albumom "Elephant", koji je poznjeo pretjerane i nezasluzene pohvale, Stripes-i gube sve osim originalnog pristupa lirici. Melodije su slabije, a jednostavnost je izgubljena u nabacanosti. "Elephant" je komercijalno uspjesniji, ali kvalitetom losiji od prethodnika.

Ove godine izasao je "Get Behind Me Satan". Novi album nije nasljednik "Elephant"-a vec nesto sto bi se kronoloski najbolje uklopilo izmedju prva tri i zadnjeg albuma. Cini se da je "Get Behind Me Satan" sinteza svih dosadasnjih glazbenih iskustava White dua. Rezultat je vrlo necjelovit, ali prilicno dobar album, koji je mogao proci i kao kompilacija neobjavljenog materijala.

Za razliku od dosadasnjih albuma - svjetova, novi album je zbircica 13 medjusobno potpuno razlicitih pjesama. Najvece iznenadjenje na albumu zasigurno je prva pjesma, "Blue Orchid", za koju postoji i video. "Blue Orchid" je sve dobro sto se moglo sastrugati sa "Elephant"-a usavrseno i, iako sadrzi jako malo elemenata rock glazbe, rastura u potpunosti!

Neuroticni zvuk "Blue Orchid"-a se osjeti i u odlicnima "The Denial Twist" i "Red Rain", a za sve tri je specifican novi, zreliji zvuk, neuobicajen za Stripes-e na koje smo navikli.

Upravo obrnut dojam od spomenute neuroticnosti osjeti se u blagim i tecnim "Passive Manipulation", "I'm Lonely (But Ain't That Lonely Yet) " i "Forever for Her (Is Over for Me)".Na albumu se nalazi jos pjesama koje ce iznenaditi, a bolje su "The Nurse" te "Little Ghost", "White Moon" i "Instinct Blues", koje naginju ka pre-elephant fazi.

Ne toliko losa ali predugacka "Take Take Take" i otupljujuca "My Doorbell", zapravo su jedine losije na albumu.

"Get Behind Me Satan" tesko ce stvoriti ikakvu atmosferu ili ugodjaj, i ne moze pomoci kod nikakvih podesavanja raspolozenja, ali cinjenica je da se na njemu nalazi vrlo kvalitetna glazba i neke od najboljih The White Stripes-a pjesmama.