Sharlee D'Angelo (gradjansko ime Charles Petter Andreason) je stvarno svestrani momak. Krenimo samo od toga da je cvrsti clan Mercyful Fate-a i Arch Enemy-ja, da je imao svoje prste u albumima grupa Dismember (album "Hate campaign") i Sinergy ("Beware the heavens"), te da je picio po basu i u grupama Satanic Salughter, Illwill i Hemisfear. Sada ga, evo, i u Witcheryju za koji kazu da je produzena grupa kultnih Satanic Slaughter. Od ostalih clanova moramo spomenuti glavnog (i vise-manje jedinog) kompozitora Jensena koji je aktivan i u poznatim thrasherima The Haunted, vokala Toxina koji sa gitaristom Richardom Corpseom prasi u bendu Seanse dok je bubnjar Martin Axe zamijenio Adriana Erlandssona koji sada maze u Cradle of Filthu. Ako sam nekoga/nesto ispustio ne smatram se odgovornim!

Pozornost prema ovom bendu privukla mi je stvar "The storm" sa jedne kompilacije. Nakon sto sam cuo tu trominutnu thrash bombu sa tako jednostavnom ali efektnom strukturom bez ikakva umjetnog uljepsavanja nekakvim melodijama ili klavijaturama, bilo je samo pitanje vremena kada ce taj CD zavrsiti i u mojim rukama.

Ono sto sam ocekivao od cijelog albuma je nastavak u istoj maniri kako se kretala i "The storm". A to znaci brzo, prljavo i neoptereceno. Medjutim, moje ocekivanja su samo djelomicno ispunjena. Album je vise-manje spoj blacka (kroz vrlo dobre vokale) i thrasha (prvenstveno kroz riffove ali i zauzdani ritam) sa par death gitaristickih prolaza, sve to u najcesce srednjem tempu. Riffovi su prvenstveno vrhunski sa takvom izmjenom dinamike koja daje varijabilnost ali ne kompliciranost (mislim reci da su riffovi zahtjevni ali ne spadaju u neki tehnicki komplicirani thrash), solaze su brze i nekontrolirane bez neke smislene strukture, dok bih kao bolje stvari izdvojio "Unholy wars", "Inquisition" samo zbog tekstova tipa "Speak your mind tell the truth don't you lie / the church has the power and a heretic we shall find / no matter what you think who you are and what you do / for we will get the answers that we want out of you!", mocni instrumental "Bone mill" kao i opet brzu "Wicked", te jos jedan instrumental "Hearse of the pharaos" na kojoj gostuje Hank Sherman (Mercyful Fate) sa svojim kada-ce-vise-stati solazama i bonus track "Enshrined" sa melodicnijim sredisnjim prolazima.

Izgleda da je najveci problem u meni i mojim ocekivanjima. Jer kada cujem da neka grupa svira black-thrash metal, to po meni odmah mora biti brzo i razuzdano, jer tada spoj ta dva pravca najbolje dolazi do izrazaja. Ovdje se nije upotrebljavala ta formula nego se islo i kroz nesto sporije stvari ili duze solaze, sto, naravno, ne mora automatski biti lose, ali ovdje me sporije stvari 'ne dizu'. Nadalje, smatram da se ovdje previse gledalo na strogocu forme, tj. ono uvod, pa strofa, pa pre-chorus, pa chorus sto ispada previse sablonski i predvidljivo. A jedna black-thrash pjesma ne smije imati vrhunac u refrenu! Ili? Posebno ako ti 'refreni' bas i nisu lako pamtljivi ili inovativni sto je slucaj sa "Symphony for the devil".

Medjutim, nemojte dopustiti da vas zavaram svojim misljenjem koje ne mora biti tocno, te da vi posumnjate u kvalitetu ovog djelca. Mnogi strani casopisi odusevljeni su ovim izdanjem te je tamo album pokupio samo dobre ocjene. Znam da je najgore zavrsiti recenziju tipa 'poslusajte sami', ali to bi ovdje zaista bilo najbolje. Zasigurno ce se mnogima od vas i svidjeti ali meni nikako da 'sjedne'.