Bend koji se u pocetku, a vjerojatno i danas, smatrao kao "drugim bendom iz Nizozemske s pjevacicom" je jako napredovao te se u procesu podosta izmjenio, hmm koliko puta se to mora reci za gothic orjentirane bendove!? Bilo kako bilo, od gothica je ostao jedino predivni glas Sharon den Adel, te poneka tako orjentirana pjesma. Muski death vokali koji su se mogli cuti na njihovom debi albumu Enter su netragom nestali, valjda kako ih ne bi poklopila "glascina" karizmatske pjevacice... Mother Earth je kompletno baziran na laganom, reklo bi se uzvisenom Sharoninom sopranu, a glazba koja ju prati je bogato orkestrirana, prepuna razlicitih elemenata, ali se opet ne gubi u sumi zvukova. Sam album kao da je napravljen kao soundtrack za kakav film, naravno fantasy usmjerenja te varira od "uraganskog" pocetka sa prve dvije pjesme, pa do laganica gdje Sharon pjeva uz pratnju klavira (Our Farewell), lagano do boli. U svakom slucaju bend nije samo nabacao desetak pjesama kako bi skrpao ovaj album, vec se osjeti da njihovo razumijevanje glazbe ide mnogo dublje, a snaga i inspiracije teku iz neiscrpnog vrela fantasy planeta. Iako su pjesme dosta razlicite, lijepo se nadovezuju jedna na drugu i nema sanse da se slusatelj zamori i sutne CD negdje u tri p***e materine.
Within Temptation se malcice gura u svijet Rhapsodya, Dark Moora, Human Fortressa, itd. sto bi znacilo: epic, fantasy, hollywood, symphony metal ili kako vec vi to zovete, ali to malcice znaci da uzimaju elemente tog stila i pretvaraju ga u njihov vlastiti, ne dopustajuci da ga on preuzme (ne, nisu ti bendovi alieni pa onda preuzimaju druge bendove, osim mozda Turillia, ali to je vec druga prica). Sto se tice same klasifikacije Mother Earth se ne bi trebao klasificirati u metal, jer u metalu sveprisutne i dominirajuce gitare ovdje se cuju na "kapaljku" i to ponajvise na pjesmama koje se debelo isticu na ovom albumu, a po meni mozda i najuspjesnijima: Mother Earth, Ice Queen, Deceiver Of Fools i Dark wings. Takodjer, tu se nalaze i utjecaji iz keltske kulture (citaj glazbe) i opcenito postoji taj folk oblak iznad cijelog albuma. Pratnja na mahove zvuci kao da je cijeli orkestar iz benda i zvuci stvarno grandiozno, na mahove aposlutno velicanstveno. Sharon ima jedan od najljepsih, najuzbudljivijih i najstrastvenijih glasova koji nam se nude u ovakvim i onakvim pakiranjima metal bendova, ali i uopce cijele glazbene scene. Njezina svestranost varira od opernih vokala, pa sve do pop prizvuka ili celtic-folk stila Loreene McKennitt, da dalje ne nabrajam. Njen glas se moze cuti i na Ayreonovom "Into The Electric Castle", na "Prisoner Of Desire" od After Forever, na Sammetovoj "Avantasia" te na Tolkkijevom "Hymn To Life", uistinu impresivan podatak i malo tko se moze podiciti da je suradjivao sa svim tim metal genijalcima. Sve to zajedno daje vam do znanja da je ona mozda i najbolji zenski vokal u metal svijetu, a vjerojatno i sire...pa se poklonite!!

Album zapocinje stvarno savrseno, otvara ga naslovna Mother Earth na kojoj klavijature, orkestar i zbor zapocinju pjesmu, da bi se zatim ukljucile gitare kako bi podigle tempo i dale zestinu pjesmi. O Sharoninom glasu necu trositi rijeci, dovoljno je reci da takvo nesto jos nisam cuo i da svi superlativi izreceni o njoj stoje na vise nego cvrstim temeljima. No to svejedno nije najbolja pjesma na albumu, ona je u vidu Ice Queen, najbrze pjesme na albumu (a svejedno ima intermezzo) sa lako pamtljivim napjevom, a ako sam na Mother Earth spomenuo superlative, ovdje sve to pobrisite, zgnjecite i zapalite, ovo su vec neke druge dimenzije pjevanja (doduse ni glazbena podloga ne zaostaje), a slike zamrzutih planina, snijega i uraganskog vjetra prolijecu vam pred ocima. To je ono na sto sam mislio kada sam spominjao soundtrack. Da se gleda samo ova pjesma album bi za ocjenu valjda dobio 20, ali to ipak nije slucaj. Zatim slijede podosta sporije Our Farewell, Caged, The Promise, Never-Ending Story i stizemo do Deceiver Of Fools koja zapocinje sporo da bi se nakon par minuta izmjenjivali gitarom obojeni, zesci dijelovi i mirniji gdje (naravno) Sharonin glas nosi melodiju. Zatim ide Intro (goddamn, sto je sada ovo, intro i to jos kao osma pjesma ili sto li vec...) koji, doduse, lijepo prethodi jos jednom favoritu Dark Wings na kojem isprekidani dijelovi podsjecaju na Nightwish, a istocnjacki na Lacunu Coil. Na jednoj solazi imamo priliku cuti i Arjena Lucassena (Ayreon, kao da ne znate!). Jos jedanput gitare, zajedno sa sopranom glavne pjevacice koji se nadnosi iznad melodije, daju nepobijedivu kombinaciju i hit za ljetne festivale, prava udarna. Album zatvara In Perfect Harmony, tj. Sharon den Adel u pratnji akusticne gitare, a bend je valjda prilikom ovoga skocio na pivicu jer pratnja je minimalna...

Sa ovim albumom Within Temptation su se potpuno odmaknuli od svojih gothic pocetaka i usmjerili u bogate orkestracije koje zrace zreloscu i sve bi to bilo divno i krasno kada mi ne bi bili metalci i kao takvi htjeli vise "mesa", tj. vise gitara, bubnjeva i opcenito metalnog prizvuka. Ice Queen i Dark Wings su perfektni primjeri sto bi Within Temptation trebao cesce raditi i ja bih tada bio sretan kao krava koja je izbjegla zigosanje. Ovako album zvuci stvarno dobro, ali zestine mu ne bi falilo. To mi je u biti jedina zamjerka, a da ce ju uvaziti sumnjam jer su se vec dosta odmakli od metala, a praksa govori da tko zna gdje ce zavrsiti... iako bih se volio prevariti...