To sto se odigrava na zadnjoj, drugoj ploci americkog black metal tria Wolves In The Thone Room asketskih pogleda na zivot, najbolje je poslusati, jer rijeci ipak ne mogu ispravno opisati toliku dozu kvalitete i kolicine emocija koju ona generira. Da, prije svega se tu radi o emocijama, a black metal danas postaje neprikosnoven i vrlo plodan teritorij po pitanju ljepote istih. Bas tako - ljepote, koja slusatelja ne ostavlja ravnodusnim niti u jednom momentu ovog sjajnog albuma. Percepcija je za vrijeme, a i nakon slusanja toliko produbljena i osjetljiva da je to, da ponovim, neizrecivo. Moze se samo dozivjeti slusanjem.

'Two Hunters' , naime, zapocinju u pravom smislu navedenog - van vremenskom epizodom uvodne Dea Artio . Duboka atmosfera iscekivanja neceg sto se jednostavno da opipati u zraku, a nisi siguran jeli dobo ili zlo. Mrak je, cuje se huk sove u daljini, nocni zrikavci pjevaju svoju simfoniju, zvonke post metalske klavijature preuzima dominaciju u laganoj melodiji funeral doom bubnja i instrumentalnog dronea koji se siri prostorom. Tema pocetne Dea Artio je toliko prekrasna da jednostavno ostavlja bez daha. Shoegaze metal. Jesu , Nadja , Angelic Process - melodija tece kao rijeka. Pozelis ne izaci iz njenog zagrljaja. Ljepotica.

No, dolazi do te promijene u koju si maloprije sumnjao. I to do one, lose verzije. Lovci su u blizini - gladni, krvolocni i bez kompromisni. Dogadjanja zapocinju leprsavim, isprekidanim post metalskim gitarama, no ubrzo ulaze u rapidnu, uzastopnu black metalsku brzinu, po uzoru na veliki norveski Ulver i kultnu debi plocu iz 1994. godine 'Bergtatt - Et Eeventyr i 5 Capitler' . I to traje i traje, sve do momenta ove dvanaesto minutne skladbe kada na vrhuncu aranzmana post metal meets black metal s folk estetikom na najbolji bolji moguci Agalloch nacin. Potpuna ekstaza emocija. No, lovini nije niti malo lako, jer kroz sve to bjezanje washingtonskim mracnim i maglovitim sumama, ona je usmjerena ka jedinom cilju - spasiti zivu glavu od zvijeri koja juri bez prestanka. Tisuce udaraca u sneare i bas bubanj, kao tisucu uzastopnih panicnih isprekidanih uzimanja daha, dakle, glavna elementarna tradicionalna obiljezja black metal forme, isprepletena hrapavim krestavim glasom izbacuju ovu magicnu, epsku skladbu Vastness and Sorrow u prvi plan. Zvijer.

Nakon sve brzine, progona vukova, koji su istina, za sada neuspjesni jer je ljepotica trenutno uspjela umaci, na red dolazi kratki odmor u slucajnoj spilji koje se nasla na putu, pred sam, ponovan pocetak kise - spori i meditativni dijelovi trece Cleansing pjesme, odisu potpunom oponentnom divotom izrazaja gostujuceg zenskog clean vokala Jessice Kinney . Savrsenstvo bitka. No zvijeri su je ponovno nasle i to se ocituje sredinom skladbe kada ponovno zapocinju svoju prirodnu fiksaciju na zrtvu, te krvolocnije nego prije, spremne su je razderati bez imalo milosti, u samo nekoliko trenutaka.

Finale se odigrava u zadnjoj, cetvrtoj I Will Lay Down My Bones Among the Rocks and Roots . Kratki brzinski break izmedju furije i potjere, i dalje se nastavlja manijakalnom black metalskom brzinom, te ponovnim, kako se jos danas nazivaju - artcore gitarama, i pomalo ranim The Gathering doom rjesenjima, pa se glavna glazbena ideja s pocetka javlja u ponovnom, no drugacijem, akusticnom ruhu. Toliko glazbenih promjena nije niti cudno cuti unutar ovog 18 minutnog opusa koji traje i traje, a ne umara, jer su glazbeni pejzazi neprekidno zanimljivi, novi i dinamicni. Svaka prica, pa i potjera, ima svoj kraj. Ova zavrsava s ponovnim zenskim vokalom i, pazi sad, cvrkutanjem ptica. Priroda je procvjetala, sunce je izaslo, a ljepotica je, ocito prezivjela i docekala jutro. Mozda se vukovima posreci slijedeci put, nikad se ne zna. Ovu je bitku dobila ljepotica. A, jeli i rat, vidjeti cemo u daljnjim izdanjima ovog izvrsnog new wave of black metal benda.