Prvo da razrijesimo neke stvari oko samog Yngwie Johanna Malmsteena. Prvo, ovaj svedski glazbenik je jedan od bogova gitare. Tocka. Njegov komplicirani nacin sviranja definitivno je jedan od najutjecajnijih, dok se nepregledne horde gitarista zaklinju u njegove sposobnosti. Drugo, osobina koja najcesce ide uz cinjenicu da te ljudi postuju i kuju u nebesa je - egocentricnost i momcina Yngwie nije iznimka od tog 'pravila'. Trece, njegovo srednje ime, Johann, ne stoji tu bez veze nego ga je preuzeo od svog najveceg uzora Johanna Sebastiana Bacha, na cemu se odmah moze zakljuciti kakvo zaledje, tj. naobrazbu ima sam Yngwie (usput, prilicno blesavo ime). To su samo osnovne informacije o ovom gitarskom heroju, a sada se bacimo na sam album.

Ako usporedjujemo ovo izdanje sa njegovim kultnim albumima iz ranije faze (osamdesete), mozemo zakljuciti da je ovaj album neuobicajeno heavy tj. ima svoje temelje vise u metalu no u rocku. Osnovna karakteristika albuma su Malmsteenove vratolomije na gitari (ma vidi cuda). O samoj kvaliteti bezbrojnih solaza i solazica ne zelim trositi rijeci jer gitarista kao sto je nas Yngwie zaista ima malo ali ipak tu ima jedan mali problem. Kao sto sam vec spomenuo, Malmsteen je egocentrik. Ma koliko to cudno zvucalo, to se osjeca i u glazbi. Njegovi solo ispadi su toliko cesti da dobivam osjecaj da su solo dionice zapravo ritam dionice i ponekad im se ne nazire kraja tj. ispada kao da su produkt njegove trenutne inspiracije a on ne zna kada povuci granicu. Dakle, u pocetku bez problema mozete uzivati u svim mogucim i nemogucim vratolomijama ali nakon nekog vremena forsiranja, solaze (osim ako nemaju nekakvu posebnu melodiju) postaju zamorne, preciznije receno dosadne.

Da ne biste stekli pogresan dojam o svemu ovome, evo pozitivne strane: album sadrzi nekoliko fenomenalnih stvari. "Stand (The)" se bazira na fenomenalnoj jednostavnoj uvodnoj melodiji koju jednako prati i refren; "Wield my sword" je brza stvar koja pocinje bozanstvenim radom gitare koji se, na nasu srecu, proteze kroz cijelu stvar uz rijetke dodire orgulja; "Daemon dance", ponovno brza stvar, super melodija; "Hangar 18, area 51" ima odlican refren dok je monumentalna "Leonardo" oda Leonardu da Vinciju (vidi vraga) gdje pjevac Mark Boals na nekim dijelovima pjeva tako visoko da covjek pomisli da mu nedostaje ono sto bi svi muskarci trebali imati; i za kraj, meni najbolja stvar, instrumental "Blue" (rijec oznacava stanja potistenosti) koji ima fine gitarske prolaze odsvirane sa puno osjecaja dok stalno imam feeling da sam ih negdje vec prije cuo.

Jos jedno upozorenje: nemojte ocekivati gitara/klavijature duele Malmsteen/Olausson jer njih jednostavno nema sto je poveliko razocaranje. Jos samo par rijeci o produkciji. Zvuk gitare je usran. Nisam mogao naci prikladniju rijec. Zasto Malmsteen ne producira bolji zvuk gitare do danas mi je ostalo velika nepoznanica. Umjesto da zvuk gitare bude kristalno jasan i snazan, zvuci dosta tupo i pomalo staromodno. U pocetku zivcira, ali kad se naviknete, podnosljivo je. Jedan od boljih Malmsteenovih albuma.