Novi album gitarskog virtuoza Yngwie-ja Malmsteen-a dokazuje da sve pretpostavke vezane uz njega i dalje ostaju tocne i da je on davnih dana pronasao zvuk u kojem se najbolje nalazi te da mjesta eksperimentiranju definitivno nema. Za "Attack!!" bih odmah rekao da je jedan cvrst i solidan album koji nikoga nece razocarati - fanovi ce naci novu porciju interesantnih gitarskih masturbacija, dok ce nepristran slusatelj lagano moci shvatiti svu bit glazbe ovog Svedjanina.

15 pjesama ovog albuma prolazi poprilicno brzo i tecno (oko 4 minute svaka uz par iznimaka) i unatoc gornjoj konstataciji da velikih promjena u samom zvuku nema, sitnije promjene unutar pojedinih pjesama ucinile su zvuk nesto prihvatljivijim onima koji ne smatraju njegove albume prvenstveno gitaristickim. Naravno, svaka pjesma pocinje glavnom virtuoznom temom/solazom koja se provlaci kroz cijelu pjesmu te su upravo po njima pjesme razlikuju. Prva sitna promjena je da su gitaristicke solaze postale nesto krace, sto, mislim, odgovara svima jer - priznajmo - covjek zaista zna svirati ali predugacko pokazivanje ega na taj nacin zna pjesmu uciniti stvarno dosadnom. Yngwie i dalje zeli u potpunosti dominirati albumom - klavijature su tu i cuju se, ali nekakvog njihovog veceg udjela uopce nema. I to malo sto ih ima bi kritizirao. Npr. na pjesmama "Rise up" ili "Razor eater" ubacuju se toliko jeftini zvukovi sintisajzera koji zvuce ekstremno pateticno i isprano. Nekakav efekt dubine koji pokusavaju postici time definitivno propada.
Druga sitna promjena koju bih takodjer oznacio kao pozitivnom je ta sto se puno vise pozornosti stavilo na odlicne vokale i vokalne dionice Doogie-a White-a. Vrijeme koje je inace ostavljano predugackom gitara-onaniranju sada je preusmjereno u dodatne interesantne vokalne dionice. I to je, po mome misljenju, dobitna kombinacija Malmsteen zvuka - jednaka vaznost vokala i gitare ukomponirane u pjesmama koje sadrze istu proporciju obje strane stvorile su par najboljih stvari na ovom albumu. Tu prvenstveno mislim na stvarno odlicnu "Ship of fools" sa kratkim efektivnim refrenom i kul baznim riffom. Zatim, tu je "Valhalla" sa opet dobrim kontrastom od gitara - odlicne vokalne linije. Mogao bih spomenuti tu jos "Attack" (brza stvar kao i mnogo drugih) i "Mad dog" (mocno dobra melodija na pocetku). Da ne ispadne da samo pljujem po Malmsteen-ovu radu gitare, dobre stvari su i par instrumentala gdje se cvrsto drzi glavne teme i tek tu i tamo improvizira na temu: "Baroque 'n roll" (fora naziv) i njeznija "Majestic blue". "Freedom isn't free" je otpjevao sam Yngwie i glas mu zvuci poprilicno starinski prljavo rokerski, a takva je i sama pjesma, pomalo blueserska.

Za produkciju me nemojte nista pitati, jer se tu uvijek nazivciram. Kao i uvijek, ostao je poprilicno izmucen zvuk koji je - po mome misljenju - upravo neprihvatljiv. Zelim reci ovo: zvuk (posebno gitare) bi za neki prosjecan bend bio cisto zadovoljavajuci, ali za ovakvog virtuoza kojem bi zvuk gitare trebao biti svetinja moze, ne, mora biti bolji. Ali i to bi sada trebalo uzeti kao jednu konstantu jer Malmsteen ostaje odan takvom zvuku i mos ga jebat sad, al on se nece promijeniti.